NEZADOVOLJ(E)NI MUŠKARAC

NEZADOVOLJ(E)NI MUŠKARAC

Von Donnersmarckov film fino leži kao atmosferični triler, ali je ponešto zakazao kao studija karaktera jer je iznevjerio tragičnu notu, koja je ovdje itekako potrebna. Zato je ovakva tipična holivudska trajektorija, koja vodi iskupljenju, očekivano očarala Akademijine glasače

Njemačko filmsko čudo obuhvaćeno sintagmom novog novog vala nije se dogodilo preko noći, nego u trenutku kada su se pretvaranjem Berlina u veliko gradilište istodobno pokušali ojačati i temelji njemačke autorske produkcije. No, njemački je autorski film danas snažno polariziran u dvije struje. Intrigantniju od njih koju zastupa berlinska škola, u vječnoj hermetičnoj fascinaciji sudbinama nezadovolj(e)nih žena i njihovih minikriza (redom fenomenalni Montag, Yella i Sommer 04 an der Schlei). A druga se u vječnom suočavanju sa sablastima povijesti može promatrati kao neka vrsta simbolične celuloidne reparacije (Sophie Scholl, Hitler, konačni pad). Posljednjoj pripada i Život drugih, koji se poput satire Goodbye Lenjin bori s vampirima DDR-a, samo što nam umjesto tegli s kiselim krastavcima nudi mnogo hladniju i mračniju zimnicu. Jer, premda je von Donnersmarckov film simbolično ambijentiran u 1984, on ne rabi poput Orwella fikciju kao distorziju vremena u kojem je ona napisana. U njemu se Orwell doista događa. A ako se barem po nečemu približava prvoj navedenoj struji, onda je to autorova potreba da lik nezadovolj(e)ne žene zamijeni likom nezadovolj(e)na muškarca. U ovom slučaju riječ je o jednom od onih brojnih partijskih dužnosnika iz horde Stasijevih špijuna, čija misija nija bila svedena na otkrivanje ponašanja njegovih žrtava, nego na njihovu proizvodnju, dakle, natjerati ljude da se osjećaju krivima, pa makar to podrazumijevalo i uzimanje njihovih tjelesnih mirisa kao budući dokazni materijal.

Da biste shvatili Wieslerov karakter (odlični Ulrich Muhe), koji ulazi u živote dramaturga i njegove žene, možda bi bilo pametno prije odlaska u kino pročitati roman Christe Wolf Was bleibt, koja pokazuje i potkazuje teška vremena provedena u DDR-u mnogo složenije, premda je i sama bila informant. No, von Donnersmarckov komad fino leži kao atmosferični triler, ali je ponešto zakazao kao studija karaktera. Kako film odmiče, tako autor pridodaje Stasijevu špijunu auru humanosti, kad on postaje neka vrsta anđela čuvara onih koje prisluškuje, nakon što se u igru ubacuje pohotni Ministar kulture. Time je automatski iznevjerio njegovu tragičnu notu koja je ovdje itekako potrebna. Zato je ovakva tipična holivudska trajektorija, koja vodi iskupljenju, očekivano očarala Akademijine glasače. Riječ je o filmu rađenu po oskarovskim kriterijima, pa nije ni čudo da se već priprema njegov holivudski remake u produkciji braće Weinstein, premda ga je na neki način već snimio Linklater (šifra: Replikator). Možda je za to najveći krivac upravo lik dramaturga, kojeg u maniri protagonista lošega televizijskog filma nenadahnuto glumi sve popularniji Sebastian Koch. Jer, slični promašaj dogodio mu se u liku nacističkog oficira u Verhoevenovoj inače solidnoj Crnoj knjizi koja se najavljivala kao autorov veliki povratak u Europu, premda je holivudskija od svih filmova koje je snimio u Hollywoodu.

Zapravo, snimiti Živote drugih u doba kad Wieslerovu Friedrichstrasse krase Galeries Lafayette umjesto depresivnih ruskih robnih kuća, baš i nije hrabar podvig, pogotovu kad se sjetimo da se istočnonjemačkom filmašu Heineru Carrowu još 1989. dogodila odvažna i vrlo eksplicitna saga o prisluškivanom i vječno praćenom homoseksualcu iz DDR-a, snimljena u produkciji, pazi sad, državnih studija DEFA, čija se premijera, slučajno ili ne, poklopila s padom Zida.

Dragan Rubeša