Nestanak velikog deluzionista

Nestanak velikog deluzionista

Kad danas čujemo vijest o Baudrillardovoj smrti, ne trebamo je primiti s tugom, nego zamisliti da Baudrillard — premda će sigurno biti prisutan u svojim tekstovima i knjigama — sada napokon proživljava toliko željenu vlastitu odsutnost

Kad smo se posljednji put čuli i dogovarali njegov dolazak u Hrvatsku, još nisam znao o njegovoj bolesti. Poslije sam čuo da je navodno već bio prošao kemoterapiju i oporavljao se od raka, a on je unatoč tomu još bio aktivan i pristao sudjelovati u ekstenzivnom tematu o njegovoj filozofiji koji sam svojedobno pripremao. To je bilo prije dvije godine. Poslije toga razmijenili smo još nekoliko pisama i više se nije javljao. Ponovni odgovor dospio mi je danas u obliku vijesti o njegovoj smrti.

Jean Baudrillard, francuski filozof koji je postao poznat po radikalnoj kritici konzumerističkog društva, tezama o nepostojanju realnosti i prevlasti simulacije, kao i žestoki komentator suvremenih političkih i društvenih zbivanja, umro je u utorak, 6. ožujka, u dobi od 77 godina. Zlobni bi komentator vjerojatno ustvrdio da se njegova smrt — po uzoru na Baudrillardovu tezu o Zaljevskom ratu — nikada nije ni dogodila. Naizgled paradoksalno, upravo ta crnohumorna konstatacija vjerojatno najbolje objašnjava relevantnost i značaj Baudrillardove filozofije.

Pogreška u koracima pri tvrdnji da je žestina realnosti dokaz nepostojanja simulacije vidljiva je u načinu razumijevanja same te realnosti kroz okvir zastarjelih kategorija. Naime, Baudrillardov koncept simulacije nije ekvivalent iluziji ili klasičnom Platonovu poimanju razlike između realnog i iluzornog svijeta predočenom u poznatoj prispodobi o spilji. Nasuprot tome, Baudrillard plete neraskidivu mrežu između realnosti i simulacije: u našem suvremenom društvu, otišli mi u prirodu i doživjeli izravan dodir s Nepoznatim, već unaprijed postoji vraćanje realnosti putem slike. Nije riječ samo o deridaovskom uvidu o nekonzistentnosti esencijalizma i kritike pisma kao utjelovljenja hijerarhije (koja će, kao što je Derrida pokazao u kritici Rousseaua, na vidjelo izaći upravo u slavljenju Prirode), nego o tezi da je Realno samo izvrnuto već i prije postojanja realnog, odnosno da je simulacija i moć slike oduvijek na djelu. Pa čak i onda kada mi toga nismo svjesni. Kad ga je novinar njemačkoga časopisa »Spiegel« — vjerujući da se moć slike može uništiti samo putem slike — upitao da li bi Amerikanci bili zadovoljni kada bi se mrtav Bin Laden prikazao na televiziji, Baudrillard je odgovorio da bi to nedvojbeno bio spektakl u kojem bi Bin Laden i dalje igrao ulogu mučenika. Kad se nedavno internetom proširila snimka smrti Sadama Huseina, dokazala se istinitost Baudrillardove tvrdnje. Premda ga vidimo posve ponižena, smaknuće diktatora nije dovelo do njegove demistifikacije — upravo suprotno. Ako se sjetimo spektakularna pronalaska Huseina koji se skrivao u rupi ispod zemlje, znamo da je već i s tim događajem irački diktator zapravo pretvoren u neku vrstu prognana proroka. Mediji su pritom odigrali ključnu ulogu. Unatoč želji da zabilježbom svakog koraka trupa uspiju zavarati javnost i uvjeriti je u svoju nadmoć, Amerikanci su pokleknuli pred moći slike i prouzrokovali suprotan efekt. Kao što bi mrtav Bin Laden još više pojačao antiameričko ozračje, tako je i hvatanje i pogubljenje Huseina diljem Bliskog istoka proizvelo niz žestokih reakcija i novu eskalaciju nasilja. Tu se vraćamo na znamenitu i kontroverznu Baudrillardovu tvrdnju iz 1991. da se Zaljevski rat nije dogodio. Kao što se Sadam Husein prema Baudrillardu nije borio protiv Amerikanaca, nego se životima vojnika koristio kao žrtvom za očuvanje svoje vladavine, tako se ni Amerikanci nisu borili protiv Sadama, nego su 10.000 tona bombi svakodnevno bacali kao dokaz da je upravo on Neprijatelj. U tom smislu riječ je o medijskoj simulaciji da su dva subjekta u realnom ratu, štoviše, Sadam se nije koristio svim raspoloživim oružjem, niti su Amerikanci oslabili njegov režim, pa se u tom smislu u Iraku ništa važno nije promijenilo, neprijatelj nije pobijeđen, a pobjednici nisu bili pobjedonosni — Zaljevski se rat stoga nije dogodio, jer rata nije ni bilo. Ta je Baudrillardova teza izazvala žestoke kritike, od kojih se većina usmjerila na prokazivanje Baudrillardove bešćutnosti — naime, u Zaljevskom je ratu ipak usmrćeno mnogo ljudi. Ipak, problem s tom kritikom sastoji se u previđanju osnovne Baudrillardove tvrdnje, a to je da nijedan medijski posredovan rat zapravo nije pravi rat, odnosno da je svaki pravi rat danas medijski posredovan i da zaraćene strane putem slike same proizvode tijek tog rata i reakciju javnosti. Novu kontroverzu Baudrillard je izazvao tekstovima o 11. rujna, objavljenim poslije u knjizi pod naslovom Rekvijem za Blizance. Govoreći o napadima na WTC Baudrillard će reći da je sam sustav proizveo uvjete za taj strašan čin. Ne samo da posredovanjem slika filmova katastrofe svakodnevno viđamo isti scenarij, koji bi se u lakanovskoj psihoanalizi mogao protumačiti kao fantazma samouništenja, nego imanentna manija globalizacije generira takvu vrstu nasilja. Terorizam koji se javlja kada više ne postoji nijedan drugi oblik otpora je, kako kaže Baudrillard, posvuda poput virusa, a WTC je u tom smislu samo simptom. Jednako tako, govoreći o listopadskim nemirima u Francuskoj, Baudrillard će reći da francuski model urušavanja sustava simbolizira urušavanje zapadnog modela u cijelosti — opet sustav sam pridonosi svom uništenju, samo ovaj put prijetnja više nisu teroristički napadi izvana, nego urušavanje sustava iznutra. Pariška predgrađa u tom smislu nisu ništa drugo nego simptom separacije društva koje je u ratu sa samim sobom.

Francuski enfant terrible od sama je početka anticipirao radikalne teze koje smo mogli čuti posljednjih petnaestak godina. U prvim knjigama Sistem objekata (1968), Konzumerističko društvo: mitovi i strukture (1970) i Za kritiku političke ekonomije znaka (1972), Baudrillard je putem semiološke analize dao novi pogled na marksističku kritiku društva (koju će poslije odbaciti u Ogledalu proizvodnje i Simboličkoj razmjeni i smrti) i bitku koju su, s jedne strane, situacionisti vodili na polju transgresije diskursa i kritike spektakla, a s druge strane, skupina oko Tel Quela (Barthes, Kristeva, Derrida, itd.) na polju semiologije i teorija pisma, Baudrillard će izvojevati najprije na području materijalnih predmeta i njihove konzumacije, a poslije na području slike. Posljednje je ujedno i najpoznatije razračunavanje Baudrillarda s kapitalističkim i konzumerističkim društvom, i to putem teorije o simulaciji i hiperrealnosti (i u nas su prevedene i objavljene dvije knjige upravo o Baudrillardovu konceptu simulacije: Simulakrumi i simulacija i Simulacija i zbilja). Posljednjih će se godina Baudrillard slikom baviti sve više na području umjetnosti, pa je tako 2000. objavio knjigu pod naslovom Singularni objekti arhitekture, a 2005. Zavjera umjetnosti. Sukladno s njegovom skribomanijom pojavila se čitava Baudrillardova galaksija, niz sljedbenika i pobornika njegovih teorija. Vjerojatno je najpoznatiji primjer trilogija Matrix. Sam pak Baudrillard opovrgnut će da je Matrix preslika njegove teorije. Premda u prvom nastavku tog znanstveno-fantastičnog filma možemo vidjeti Baudrillardovo poglavlje O nihilizmu i premda su braća Wachowski čak nekoliko puta kontaktirali Baudrillarda sa željom da ga uključe u stvaranje filma, on je to zdušno odbio. Isto se dogodilo kad se skupina njujorških umjetnika nazvanih simulacionisti počela pozivati na Baudrillardove teorije o simulaciji. Baudrillard je ustvrdio da su oni preuzeli hipotezu o virtualnom kao neospornu činjenicu i preoblikovali je u vizualnu fantazmu. Odbio je bilo kakvu povezanost s njima, budući da njegova glavna tvrdnja kreće upravo od suprotnog, naime, da se više ne mogu koristiti kategorije realnog kako bi se govorilo o karakteristikama virtualnog. Jednako tako, Baudrillard će reći da je Matrix vrsta filma o matrici kakvu bi zasigurno snimila sama ta matrica.

Nekoliko godina prije smrti Baudrillard je održao predavanje na kojem je došlo do anticipacije tvrdnje o tome da bi i njegova vlastita smrt mogla biti samo još jedna simulacija. Netko iz publike ga je zapitao: »Kad netko umre, mi čitamo nekrolog — kao što je Derrida umro prošle godine, i to je veliki gubitak za sve nas. Što biste vi željeli da se kaže o vama? Drugim riječima, tko ste vi?« Baudrillard je odgovorio: »Ne znam tko sam«, i nakon kraće šutnje dodao: »Ja sam simulakrum sama sebe.« Njegovu smrt u tom smislu ujedno treba čitati i kao oslobođenje, kao izlazak iz svijeta simulakruma i simulacije, što je on sam najbolje predočio spisom o pustinji i fotografiji pod naslovom »Sanjao sam«. Naime, Baudrillard se posljednjih godina privatno sve više počeo baviti fotografijom, a najčešće su na njegovim fotografijama bile pustinje. Kada kaže da je pustinja njegov san i fantazma koja ga već dugo prati, onda to možda treba iščitati i kao njegov pokušaj bijega od simulacije i povratak realnosti. U Prirodi se — reći će Baudrillard — »nestaje iz vremena jer sve djeluje tako kao da postoji još od vječnosti«, a to je stanje ili igru u srcu civilizacije, unutar naših užurbanih gradova, veoma teško postići. »Pritom je zasigurno riječ i o znatiželji kako bi svijet izgledao kada na njemu više ne bi bilo nas samih.« Kad danas čujemo vijest o Baudrillardovoj smrti, ne trebamo je primiti s tugom, nego zamisliti da Baudrillard — premda će sigurno biti prisutan u svojim tekstovima i knjigama — sada napokon proživljava toliko željenu vlastitu odsutnost.

Srećko Horvat

Jean Baudrillard

Sanjao sam

U pustinji samoću ne moram tražiti, njezin sam dio. Nisam ni sam sa sobom, to bi opet bio romantičan, zapadni oblik samoće. Ne, pustinja je za mene najčišći, najljepši, najsvjetliji, najjači oblik odsutnosti.

Moj je san pustinja, fantazija koja me već dugo prati. Taj me san odvodi u drugi svijet, koji usprkos tomu mogu geografski prispodobiti: u američki Zapad, u Kaliforniju. Američke su pustinje te koje se najviše približavaju mojoj čežnji, predodžbi putovanja oslobođena od svega. Čeznem za tim da se oslobodim svih odgovornosti i obveza. Pustinje o kojima snivam mogu biti neizmjerne ljepote, ali meni je ponajprije do te stratosferske praznine. Do stanja u kojem se može dogoditi sve, ali ne događa se baš ništa.

Krajolik koji se pojavljuje pred mojim očima potpuno je suh, gotovo sterilan, može se sastojati od bizarnih kanjonskih formacija ili beskonačne pustoši bez posebnih osobina. Presudno je svjetlo. Ono je statično, vječno. Američke su pustinje neodvojivo povezane s tim svjetlom i gotovo su bez ljudi. Ako tamo ipak susretnemo ljudsko biće, ono djeluje nerealno i postaje sastavnim dijelom te obuhvatne hiperrealnosti pustinje. Ondje doista imamo gringo-osjećaj, postajemo svjesni da nismo više od malešna epifenomena na rubu beskonačne vremenske dubine.

U pustinji sam katkada pješačio, na primjer u velikoj slanoj pustinji Salt Lake Citya. Ali obično se tom prostoru može prilagoditi samo autom. Vozilom se prevaljuje put od tisuće kilometara, svejedno u kojem smjeru. Oduševljava me neizmjerljivost toga prostora. Slična je nekoj drogi, nekom obliku ekstaze. Doživljaj te prostranosti za mene je veoma čvrsto povezan s fotografijom, jer se moj fotografski interes zapravo probudio tek zahvaljujući pustinji. U pustinji sam uvijek i pisao, u bilježnice. Bilježnice, fotografija, auto, prostranost — sve to vidim kao neku vrstu prascene.

Poslije sam taj san prenio na gradove, jer se ponekad i u urbanom prostoru može pojaviti ta oslobađajuća vrsta putovanja. Velike gradove poput New Yorka doživljavam i kao pustinje, vertikalne pustinje. Oni mogu biti ekstremno zgusnuti i nastanjeni, ali iza toga osjećam prazninu prascene.

Pustinja za mene, dakle, nije samo san, čežnja, nego stalni protukoncept, nešto što se suprotstavlja pojavnoj slici stvari. Tako sam uvijek iznova tražio to stanje i bio privučen od najrazličitijih pustinja. Na taj sam način susreo i posve druge vrste prostranosti. Dramatične, intenzivne pustinje kao u Sudanu i Jemenu, arhajske krajolike u kojima žive ljudi i u kojima još postoji kultura. Život je ondje nezamislivo težak i za mene su bića čiji se putovi ondje križaju uvijek imala nešto fantomsko. Imam silno poštovanje spram četiri tisuće starih kultura na čije se tragove ondje nalijeće, kultura koje imaju nešto gigantsko, u svojoj mudrosti beskrajno nadmoćno. One su mogle nestati, ali njihovi su znakovi još tu. One imaju takvu moć da se njima možemo osjećati razapeti, poput uboga suvremenika koji je u potpunosti deteritorijaliziran. U tim se pustinjama sureću skriveni objekti, izgubljeni hramovi i piramide, građevine na kraju gotovo nestala pjeskovitog obzora. Ali s tim otkrićima odjednom se opet nalazimo u vremenu, postoji temporalna struktura koja u američkim pustinjama, u Nevadi primjerice, u potpunosti nedostaje.

Američke pustinje čista su geologija, u arapskim se pustinjama nasuprot tome nalazimo u dubinama civilizacije. Naklonjeniji sam oduvijek bio anonimnim, bezličnim američkim pustinjama. U nekultiviranosti nalazim protutežu europskoj civilizaciji, potpuno oslobođenje od te silno prepunjene Europe, pune kulturnih i socijalnih referencija, pune povijesti i pune krajolika. U snu o pustinji uspijevam iza sebe ostaviti sve komplikacije kulture. Zanimljivo je da s pustinjom povezujem samo pozitivno i da je nikada nisam vidio kao prijetnju. Postoji jasno predodžba o tome da se možemo izgubiti, nestati, ali to je upravo dio snovite igre u kojoj je riječ o nestajanju. Nestaje se iz vremena jer sve djeluje tako kao da postoji još od vječnosti. Pritom je zasigurno riječ i o znatiželji kako bi svijet izgledao kada na njemu više ne bi bilo nas samih. Proživljava se vlastita odsutnost. To je stanje ili tu igru u srcu civilizacije, unutar zahtjeva svakodnevice, veoma teško stvoriti. Samoća ili mjesta za uzmicanje tu uvijek imaju nešto više ili manje umjetno. Možemo primjerice nestati u tome što pišemo, u televiziji ili u računalu. Nasuprot tome, u pustinji samoću ne moram tek tražiti, njezin sam dio. Nisam ni sam sa sobom, to bi opet bio romantičan, zapadni oblik samoće. Ne, pustinja je za mene najčišći, najljepši, najsvjetliji, najjači oblik odsutnosti. Upravo o tome na kraju i jest riječ kod fotografije: nestajemo kao subjekt iza objektiva. Samo su još stvari ovdje.

Svijet bez vlastitoga Ja, to bi mogao biti i svijet bez ljudskoga roda. Svijet prije negoli su na njega stupili ljudi. Ili nakon što su s njega opet nestali. U mojoj fantaziji pustinja je slutnja jednog planeta koji više nije nastanjen ljudima. Pritom je, dakako, riječ i o tome da se izbjegne obveza da uvijek budemo ovdje i prisutni, da uvijek moramo biti identificirani. Oslobođenje od drugih, koji su ponekad samo teret u životu. U pustinji sam ovdje, ali nema nikoga tko me gleda, nema zrcala. Stoga nemam ni slike o sebi i na kraju sam oslobođen sama sebe.

Preveo Srećko Horvat