Na kraju svijeta

Na kraju svijeta

Ludi od ljubavi ne nudi gotovo ništa novo, ali zato odlično rekapitulira staro. Novi su samo energija i entuzijazam redatelja i glumaca, koji su se zdušno prihvatili posla i profesionalno ga obavili. Pa, nije to malo

Za umjetničku organizaciju, koja tek što je nastala, vjerojatno je najbolji izbor svojevrsna igra na sigurno. Tako je UO Geber za svoje vatreno krštenje izabrala Shepardovu dramu Ludi od ljubavi, u Sjedinjenim Državama prvi put izvedenu još 1983. u San Franciscu. Usprkos filmskoj verziji, koju je dvije godine potom režirao Robert Altman, riječ je o djelu koje je nešto manje poznato od nekih drugih autorovih uspješnica, poput drama Zakopano dijete, Pravi Zapad, Kauboji, Laž uma, States of Shock, ili, najnovije, Pokojni Henry Moss. Ipak, valja podsjetiti da su u Altmanovu filmu iz 1985, uz Sheparda, nastupili i Kim Basinger, Harry Dean Stanton i Randy Quaid.

Nekoliko godina prije toga, još mlad, nagrađen čuvenom Pulitzerovom nagradom, Sam Shepard u trenutku nastanka Ludih od ljubavi nalazio se na vrhuncu dramskog stvaralaštva: razvio je paradigmatski model žestoke američke drame o životnim gubitnicima, koje počinju in medias res, pune su verbalnih sukoba, a sadržavaju i snažan emotivni naboj, s gotovo obvezatnim preokretom na kraju, vezanim uz neku implicitnu tajnu s kojom se akteri izravno ili neizravno sučeljavaju, a koja gledateljima može biti iznenađenje ili šok. Uvijek je nazočna, ali ne odveć istaknuta, kritika površnosti potrošačkoga društva, i zapadnjačkoga mentaliteta koji se oslanja na tradicionalne vrijednosti (rada, morala, obitelji), no kojemu nije strano ni licemjerno odvraćanje glave od onih koji se u zadane sheme ne mogu ili ne žele uklopiti. Tu su, dakako, i tipično američki motivi poput kulta oružja, vjerskoga (ili svjetonazornoga) fundamentalizma, predrasuda ili uskogrudnosti. U tom smislu, Shepard se upisao u plodni mainstream suvremene američke drame — a upravo Ludi od ljubavi njezin su tipičan primjer: toliko tipičan da sadrži sve potrebne sastojke u sjajno uravnoteženu omjeru, baš kao neki proizvod dramaturške radionice sa zadanom temom.

U motelu smještenu usred pustinje Mojave sastaju se povremeni, strastveni ljubavnici; bezbroj su se već puta zaklinjali na vjernost i opet rastajali. Muškarac je vozač kamiona, naoružan (radi osobne zaštite), revolverom; sredovječna žena nezadovoljna je svojim statusom i životnom sudbinom te, za muškarčeve odsutnosti, pronalazi prijatelja, koji je svojom naivnošću suprotnost njegovoj mračnoj ćudljivosti. Muškarac (koji također ima drugih veza) i ženin prijatelj, jasno, u motelskoj se sobi moraju sresti; nakon mnogo nasilja i viskija, na vidjelo polagano izlazi tajna iz prošlosti… Jesu li oni koje smo upoznali kao disfunkcionalan par, na neki način, zapravo krvno vezani? Određuje li djetinjstvo (ili rana mladost) cijelu čovjekovu budućnost? Ako ih već ne znate, odgovore na ta pitanja, jasno, potražite sami.

U skromno opremljenoj, devedesetominutnoj predstavi na pozornici KNAP-a, pod rutinskim, ali diskretno postojanim, redateljskim vodstvom Lea Katunarića, četvoro se glumaca odlično snalazi: Natali Geber dobro je odabrala ulogu za svoj povratak na scenu nakon višegodišnjeg izbivanja, u interpretaciji snažna, emotivna, erotična i ženstvena; Zlatko Ožbolt i Mladen Vulić kao karakterno polariziran par formirali su svoje likove koliko u skladu sa Shepardovim razmjerno tipskim modelima, toliko ih i oplemenivši osebujnim glumačkim senzibilitetom, koji je vrlo izrazit u obojice. Konačno, tu je i glas i (televizijski) lik Božidara Oreškovića, koji je na sceni nazočan tek posredovanjem u motelima nezaobilazna aparata: i njegov lik Oca potpuno se uklapa u Shepardov kanon i visoke standarde ostalih glumaca. Najslabija je točka predstave — scenografija (ne navodi se autor): umjesto motela sa zidovima od platna, malobrojni rekviziti u (golom) scenskom prostoru (sofa, stolci, svjetiljke, vrata, televizor…) — bili bi posve dostatni za postizanje iluzije, a cjelina bi se doimala decentnije.

Zanimljiv i poticajan rad mlade Umjetničke organizacije (osnovane 2006): gledatelji prisustvuju svojevrsnu ljubavnom trileru, i sigurno se visceralno (nagonski, ako već ne svjesno) odlučuju za jednog od aktera, u drami koja ne nudi gotovo ništa novo, ali zato odlično rekapitulira staro. Novi su samo energija i entuzijazam redatelja i glumaca, koji su se zdušno prihvatili posla i profesionalno ga obavili. Pa, nije to malo.

Boris B. Hrovat