Mandlek ozbiljna lica

Animirani film: Borivoj Dovniković (Osijek, 1930)

Mandlek ozbiljna lica

Bordo je u Zagrebu nastavio crtati. Nije mu trebalo mnogo papira, ni velike grafičke geste. Iz tih crteža rodio se mandlek, neusporedivi grafički znak koji je Bordo samosvojnom animacijskom alkemijom naučio hodati. Mandlek je istinska afirmacija autentične animacije, gdje je dovoljno da oživi unutar kadra (katkada i izvan vidokruga kamere) i svojim animacijskim životom usput ispriča i scenarij i izrežira svoju sudbinu

Rekoh: ako bismo nekom filmografijom trebali definirati i protumačiti svjetonazorske i tehnološke značajke zagrebačke škole animacije, onda bi trebalo prikazati Vukotićeva remek-djela. No, ako bismo željeli ispričati cjelovitu priču o školi, koja bi pojasnila njezine tanane i zapretene kulturološke, sociološke, medijske i psihološke razloge nastanka i propasti, onda valja ispričati priču o Borivoju Dovnikoviću, nadimka Bordo.

Životopis Borivoja Dovnikovića tipična je i dramatična pripovijest o uspjehu što se izlegao iz provincijalnog blata u kome su sjemenke bile podgrijavane stoljećima, odolijevajući čizmama oskudice, bijede, progona i strahova, čekajući proljeće cvjetanja, uporno i strpljivo.

Zapravo, Bordo je iz Čepina, malog mjesta kraj Osijeka, i Osijek je za nj bio ono što je za Dalmatince bio Zagreb: ključna točka pomaka ka urbanoj i svakoj drugoj civilizaciji. Zagreb će pak biti mjesto konačne afirmacije, a bjelosvjetski centri po kojima se mjeri orbita sveukupne naše civilizacije ostat će objektom nebrojenih Bordovih fotografiranja. Usudio bih se reći da je amatersko bavljenje fotografijom za njega bila strast jednaka onoj za strip i animaciju.

Bordo je svakako imao predispozicije postati crtačkim majstorom. U dramatičnu vremenu revolucija, društvenih odrastanja i globalnih utopija sazrijevala je generacija koja će makar dio uzalud trošene energije na vječnu infrastrukturu opstanka konačno usmjeriti i u ono što je do tada bilo ili bogohulno ili dekadentno — u svoj talent.

Bordo je bio dijete Slovenke koja je u Slavoniju došla tražiti kruha i tamo se udala za provincijskoga žandara koji je taj posao radio s ponosom kako su to već činili slavonski krajišnici prije no što će biti zahvaćeni epidemijom žalosnih manipulacija. Utjecaj roditelja svakako je presudan, a kao najdragocjeniju uspomenu priču o tome kako mu je otac uredovao pri smaknuću glasovitoga Čaruge.

Od obaju roditelja Bordo je naslijedio preciznost i radišnost, samozatajan ponos i programatsku odanost sustavu. Cijeloga života pričat će o svojoj istinoljubivosti i predanosti ideji slobode, nesvjestan kako će upravo i njegovi filmovi zapravo glorificirati sustav u onim odrednicama u kojima je uopće dopuštao da ga se analizira. Na svu sreću, animirani film sinkretička je umjetnost nekoliko izvornih umjetničkih izričaja pa će ono po čemu će se pamtiti njegovi filmovi (a posebno dva-tri remek-djela) biti animacija, koja je toliko autentična, zrela i neponovljiva, da će preuzeti ulogu i režije i dramaturgije, srećom, nerijetko i scenarija.

Sve te priče o malom čovjeku, o svijetu koji teži pacifizmu i entropiji globalnih sustava, zapravo su izludile zagrebačku školu. Podgrijavani povlađivanjem pseudoteoretičara, i sami autori počeli su vjerovati da su filozofi i festivalski mesije, a ne animatori.

Dakle, Bordo je u Osijeku završio gimnaziju, a tamo je skrovito od svih počeo — crtati. Crtanje kao azil i utjeha dobro je došlo dječaku koji je Drugi svjetski rat proveo u progonstvu u Požarevcu, u Srbiji, zemlji koja će emitirati bolne i dvojbene centrifugalne poruke svojoj djeci. Da ste išta valjali, ne bi vas otamo istjerali… govorili su tamo sirotim prečanima, i iz tog razdoblja Bordo se s ljubavlju sjeća tek velikoga crnog mačka koji mu se lijepio za vrat.

Nakon povratka u Osijek potajno je slao svoje karikature u beogradski »Jež« i zagrebački »Kerempuh«. Bile su to poruke zatočenika na pustom otoku, slabo začepljene u bocama, i prepuštene valovima oceana. No, mnoge od njih stigle su na odredište, jer, vidjet će se poslije, isti takvi zatočenici sjedili su u redakcijama, željni komunikacije i afirmacije nakon čitave povijesti ponižavanja i autsajderstva.

Dođi u Zagreb… glasio je jednostavan odgovor s druge strane. Kažu da je Bordo po dolasku na kolodvor odmah nazvao redakciju »Kerempuha« i naivno zatražio da mu dodijele stan. Budući kolege prodali su mu radijator koji je držao na balkonu.

Zagreb je grad koji je poput komune oslobodio mnoge prognanike ovisničkih muka o povijesti. Bordo je nastavio crtati. Nije mu trebalo mnogo papira, ni velike grafičke geste. Neki ljudi spašavaju posljednje slonove i kitove, a neki hrane sitne kukce i pod povećalom ih maze i tepaju im. Iz tih crteža rodio se mandlek, neusporedivi grafički znak koji je Bordo samosvojnom animacijskom alkemijom naučio hodati. Potpuno je pogrešno toga mandleka nazivati malim čovjekom. Tu socijalnu definiciju nametnuli su pratioci škole što su poput osmog putnika usput sisali njezine sokove. Mandlek je istinska afirmacija autentične animacije, usudio bih se reći — animacijske koreografije, gdje je dovoljno da oživi unutar kadra (katkada i izvan vidokruga kamere) i svojim animacijskim životom usput ispriča i scenarij i izrežira svoju sudbinu.

Strip i karikatura dodatno su u Borda izoštrili preciznost u grafičkom izričaju, pa mogu reći da je grafički znak s animacijskom popudbinom našao rijetkog istinskog tumača jedine umjetnosti što bjelodano pretvara, poput vode u vino, prostor u vrijeme. Zapravo, Bordov je opus, oslobođen pseudoporuka, lay-out za hrvatsku inačicu Cavandoline La linee.

Početkom pedesetih Bordo je animator na stožernom Velikom mitingu, te na filmovima Veseli doživljaj i Astromati. I dok mnogi hitaju postati autorima, Bordo uporno razvija animacijski nerv, svjestan onoga što pola stoljeća nakon toga i ja trubim svojim studentima: iz animacijskoga stila izniknut će autorstvo, a ne iz mijenjanja svijeta po kafićima!

U ranim pedesetima već je sazrio kao animator, imao je tajming u malom prstu, ali nije žurio. U doba Duga filma i u ranoj fazi Zagreb filma postaje glavnim crtačem na nizu filmova: Gool (Neugebauer, 1952), Romeo i Julija (Mimica, 1958), Mali vlak (Vunak, 1959), Oteti konj (Vunak, 1962) i u seriji Slučajevi…

(nastavlja se)

Joško Marušić