Kazališni nesporazum

Kazališni nesporazum

Unutar uskog raspona kazališnih mogućnosti što ih daje bezidejni Čekajući epitaf svi uključeni u projekt sasvim su korektno dali, što se kaže, sve od sebe. Ipak, ne treba se zavaravati, njihov unutarnji otpor prema samoj priči posve je vidljiv iz svakoga kutka gledališta

Praizvedbom crne komedije Čekajući epitaf Dore Delbianco u Kazalištu Komedija sazreo je trenutak da se poneki ravnatelji hrvatskih kazališta zapitaju o kriterijima po kojima postavljaju na pozornice svojih teatara mlade i domaće. Po nekakvoj posve banalnoj logici, takvo davanje šanse novoj hrvatskoj drami nekim je čudom postalo sinonimom za teatarsku otvorenost, i još gore — poticajnost. Pojedina kazališta time upadaju u opasnu klopku dvostrukih kriterija, po kojima će domaći mladi dramatičari dobivati dobrohotan tretman, već samim tim što su domaći i mladi — a taj argument ide upravo protiv tih istih pisaca: licemjernim odnosom prema njima oni gube samokritičnost i umjetnički ih se kastrira u fazi kada se najsnažnije trebaju razvijati. Crnohumorna komedija Čekajući epitaf Dore Delbianco jedva da zaslužuje uranjanje kritičarskog instrumentarija u, kako se to obično kaže, svaki segment predstave. Čekajući epitaf nespretni je i nesretni pokušaj pričanja priče o obitelji čiji je nasljedni zanat ubijanje svih koji su krivo pogledali oca obitelji Veselina (Davor Svedružić), a ubijanje zapravo i ne treba biti motivirano, ono može biti tek obična vježba ili razbibriga. Iako je Čekajući epitaf nedvojbeno pokušaj metafore (valjda globalne i rapidne pokvarljivosti svijeta), u toj drami nema nikakve snage za razvijanje metafore, a na istoj su razini puke naznake zaostali i odnosi među likovima — Veselinov nerazriješen Edipov kompleks prema pokojnoj baki Ardeliji (Jasna Palić–Picukarić), neseksualni sadizam prema ženi Lovorki (Dubravka Ostojić), kćeri Jagodi (Vanja Ćirić) i sinu Darku (Saša Brumeta) te besmisleno obožavanje kćeri — (bakine imenjakinje) Ardelije. U tom dvosatnom kazališnom nesporazumu najmučnije su točke u kojima se predstava izravno referira na klasike (zapravo, nemoćno i nemotivirano prisjeća): prividna Ardelijina smrt na najdrskiji način dira u smrt Cordelije i tugu kralja Leara; potom, pomaknutost obitelji neodoljivo podsjeća na antologijski film Maratonci trče posljednji krug; potom, neuspio pokušaj izazivanja simpatije za psihopatske likove bake i oca, lišene osjećajnoga sklopa — tužan je odjek autoričine očite vezanosti uz Rođene ubojice Olivera Stonea, ali da bi se napisalo takvo što — treba se ipak roditi kao Quentin Tarantino. Dakle, glumački ansambl, jednako kao i redatelj Damir Lončar, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer te autor glazbe Dinko Appelt — poslu su pristupili profesionalno: unutar uskog raspona kazališnih mogućnosti što ih daje bezidejni Čekajući epitaf sasvim su korektno dali, što se kaže, sve od sebe. Ipak, ne treba se zavaravati, njihov unutarnji otpor prema samoj priči posve je vidljiv iz svakoga kutka gledališta.

Dubravka Lampalov