Između filma i televizije

Između filma i televizije

Izgleda da je filmski dokumentarizam življi no ikad, no pitanje je kakav je on danas, koji su mu putovi i težnje

Sestre prolaze hodnikom doma za umirovljenike, kucaju i glasno pozdravljaju s dobro jutro, što nije samo poziv na buđenje i ustajanje nego i provjera da li su svi živi. Među onima koji odzdravljaju je i veliki hrvatski filmski redatelj Ante Babaja, koji u tom domu živi nakon dva srčana i dva moždana udara, a to je i završni kadar njegovog novog remek-djela Dobro jutro, prikazana (izvan konkurencije) na trećem izdanju međunarodnog festivala Zagrebdox. Dobivši malu DV-kameru bilježi prizore svoje svakodnevice s jasnom autorskom koncepcijom onoga što želi izraziti svojim filmom. Kreativnost koju autor drži nužnom za osmišljavanje života u poznim godinama daje dublji smisao rutini života u domu, scenama koje njegova kamera bilježi kroz prozor njegove sobe ili putu (jedna tramvajska postaja) od doma do kavane u kojoj se sreće s prijateljima, gdje se i prijelaz preko ulice doima kao opasna pustolovina. Obogaćena sekvencama njegovih filmova u kojima su u prvom planu bolest, starost i smrt, cjelina filma ipak ne djeluje sumorno, nego upravo suprotno kao pobjeda duha nad tjelesnim nedostacima koji ga ograničavaju.

No, ma koliko Babajin film po konceptu, načinu produkcije, a i po dometima, bio iznimno dostignuće, koje nema mnogo dodirnih točaka s ostalim dokumentarcima Zagrebdoxa, ponekad se činilo da sjene njegovih sestara i njihova dobro jutro lutaju prostorima Studentskog centra, doduše kao povod za retoričko pitanje o tome umire li dokumentarizam i niječan odgovor utemeljen na sto i dvadeset naslova prikazanih u šest programskih dana festivala i velikom broju gledatelja. Izgleda da je filmski dokumentarizam življi no ikad, no pitanje je kakav je on danas, koji su mu putovi i težnje.

Nakon velika uspjeha Michaela Moorea, silnih nagrada i zanimanja široke publike za njegove filmove, koje se u mnogim zemljama (a tek donekle i u nas) proširilo i na kinopredstave drugih dokumentaraca, nepotrebno je dokazivati da su desetljetni strahovi kako će televizija i njezine reportaže uništiti filmski dokumentarac bespredmetni. Potvrdio je to i velik broj dugometražnih filmova na festivalu, koji su očito nastali s namjerom da stignu do kinematografa. Doduše, situacija nije ni tako idilična kako bi se na temelju te činjenice moglo površno zaključiti, jer se ni Moore bez obzira na (pre)naglašenost vlastitih stajališta, i to više političkih, no filmskih, a ni njegovi sljedbenici, nisu znatnije odmaknuli od poetike televizijskog dokumentarizma u kojem je najvažnija tema, a sve se važnije stvari objašnjavaju govorom u kameru, dok su filmske sekvence najčešće tek ilustracija izgovorenog.

Primjer je Planet Skandinavaca Johana Söderberga, Michaela Stenberga i Linusa Torella koja dojmljivost ostvaruje ponajprije zahvaljujući katastrofičnim izjavama znanstvenika o tragičnim posljedicama nebrige za prirodu, koje ljudski rod, pa ni čitava Zemlja, neće moći izbjeći u ne tako dalekoj budućnosti. Zanimljivo je pritom da je mišljenje o tome kako je tema jedino važna veoma zastupljeno i u srpskoj kinematografiji, koja je nekada obilovala vrlo dobrim dokumentarcima. Jasan je primjer jedan od dobitnika priznanja žirija regionalne konkurencije Nacionalni park Dragana Nikolića, koji zaslužuje poštovanje za hrabrost i provokativnost teme pronalaženja masovne grobnice u nacionalnom parku pored rodnog sela autorove majke, ali potragu za tim mjestom bilježi bez ikakve redateljske invencije.

Zato je mnogo bolji zasluženi pobjednik regionalne konkurencije Evropa preko plota veterana Želimira Žilnika koji socijalnu situaciju u selu na granici s Mađarskom i fiktivni brak da bi se ta granica mogla prijeći prikazuje priča i dijalog likova upletenih u niz životnih, i tužnih i smiješnih situacija. Dijaloške scene temelj su strukture i pobjednika međunarodne konkurencije, Civilnog statusa Ruskinje Aline Rudnickaje, koja na pomalo ironičan način crno-bijelom pomalo izblijedjelom slikom koja treba naglasiti dokumentarni karater bilježi često tragične, a ponekad i komične scene u Uredu za savjetovanje građana, gdje se razvrgavaju brakovi.

Drukčijim se postupkom od stereotipne reportaže nastojala udaljiti dobitnica Malog pečata za najbolji film Slovenka Petra Seliškar, koja je u Bakama revolucije istraživala svoju obiteljsku povijest i onu svog supruga, sina Makedonke i Kubanca, kombinirajući arhivsku građu povijesnih događaja s iskazima predaka koji su bili ideološki na suprotnim stranama, ali su u socijalističkoj Jugoslaviji jednako trpjeli i njezin djed kao neprijatelj naroda i suprugova revolucionarna obitelj sumnjiva zbog raznih devijacija od službene partijske politike. Emocionalan odnos prema objema obiteljima i svijest o tome kako su ti događaji utjecali i na sadašnju generaciju nedvojbene su vrijednosti filma, koji ipak neobjašnjivo pada u posljednjoj trećini — posjetu muževoj baki na Kubi, koja većim dijelom na način malog čovjeka drži propagandne tirade o savršenosti Castrova režima.

Kako je glavno svojstvo suvremenoga dokumentarizma svojevrsna kombinacija postupaka tradicionalno pripisivanih (a i suprotstavljanih) filmu i televiziji svjedočila su i mnoga druga vrijedna ostvarenja, od kojih su neka po mom mišljenju bila i znatno uspjelija od nagrađenih. Tako u Nomadima TX Raula de la Fuentea dvojica Baska putuju svijetom s nacionalnim instrumentom thalaparteom, udaraljkama koje se sviraju udvoje i glazbom uspostavljaju kontakte s drukčijim kulturama i na neobičan način pokazuju karakteristike krajeva na različitim kontinentima i zemljopisnim širinima. U Baladi o Viki i Jakeu, samohranoj majci ovisnici i njezinu sinu, Britanac Ian Thomas Ash uspostavlja s protagonistima izrazito osoban odnos, koji mu omogućuje da otkrije i vrlo intimne stvari, a istodobno i pokaže probleme i strategije stvaranja dokumentarca. Grk Kimon Tsakiris u Sugartown: mladoženje iz bizarne priče o muškarcima u mjestu u Grčkoj koje su napustile gotovo sve djevojke pa oni uz pomoć gradonačelnika pokušavaju naći supruge u Rusiji stvara vrlo uspjelo dokumentarističku komediju, a u dobitniku nagrade publike — britanskoj Plavoj krvi Steven Riley iz ispovijedi nekoliko aspiranata na boksačku ekipu sveučilišta Oxford za nastup protiv Cambridgea, njihovih treninga i prizora sama meča uspijeva stvoriti efektan akcijski film u kojem je puna dvorana Studentskog centra iskreno navijala za njegove junake, koji su (osim jednoga) izgubili mečeve. Ipak, najdojmljiviji bio je danski Neprijatelji sreće Eve Mulvad i Anje Al Erhayem o kampanji mlade Afganistanke koja se bori na izborima za parlament u svojoj zemlji 2005, kada su žene dobile to pravo. Naizgled najbliži TV-reportaži, film nije samo prenošenje njezinih stajališta i političkih problema, nego na vrlo rafiniran redateljski način prati situacije u kojima se nalazi, način ponašanja i niz neverbalnih reakcija koje slojevito prikazuju njezinu osobnost.

Prevlast filmova koji spajaju prikaz važnih tema i događaja s redateljskim postupcima klasičnog dokumentarca nije samo pitanje festivalske selekcije nego i zanimanja publike koja i u kinima očekuje filmove slične onima koji su formirali njezin ukus posredovanjem televizije, a očito da autori itekako vode računa o potencijalnim gledateljima pred velikim i malim ekranima, što je i razlog da se doista više ne može ozbiljno raspravljati o smrti dokumentarnoga filma.

Tomislav Kurelec