Ižđikalo dijete kao korov

Ižđikalo dijete kao korov

Od starijih sam kao mala znala čuti kako sam ižđikala kao korov ili gljiva poslije kiše. Niti sam znala što znači ižđikati, niti sam znala što je to korov, a uvijek izražen oprez u pripremanju gljiva odmah je aktivirao u dječjoj glavi stanovit zazor, pa mi je usporedba bila sasvim zagonetna i zbunjujuća. No kako u mojoj slavonskoj (očevoj) obitelji nije bilo »ptica rugalica« u likovima druge djece koja bi mi se mogla izrugivati, a stariji su mi bili izrazito naklonjeni, shvatila sam da to zacijelo nije nešto pogrdno, a ni sramotno. Izraz sam privremeno pohranila u svoju jezičnu pričuvu. Kad govorim o spomenutom izrazu, valja reći kako su dida i baka, osim u Slavoniji, jedno vrijeme živjeli i u Bosni, što za moju (današnju) pretpostavku možda i nije nevažno. Mojom udajom i glagol điknuti dobio je na učestalosti, jer su ga govorili i u obitelji moga muža, a ona potječe iz Slavonije i iz Gline, dakle i opet iz krajeva dokle je dopirao turski jezični utjecaj. Kako toga glagola, kao ni mnogih riječi koje bi eventualno sadržavale koju natruhu turcizama, nema u Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (ur. J. Šonje) iz 2000. godine, moja se pretpostavka tim podatkom samo učvršćuje. Drugi rječnici hrvatskoga jezika imaju ga u raznim oblicima (ali ga barem imaju): uz već navedene oblike, i kao iždžigljati, iždžikljati, s prvim značenjem naglo rasti, izrasti u visinu, naglo izbiti iz tla, dignuti se, doći rastom do velike visine (obično se kaže za biljke, ali i za ljude). I znalac i opisivač slavonsko-baranjsko-srijemskih pučkih izraza Martin Jakšić (Divanimo po slavonski, Pergamena, 2003) ima taj glagol, ali u obliku izđikati (izrasti, izniknuti). Istini za volju, valja reći da se on češće susreće u srpskih i bosanskih pisaca, tako npr. «bez svijesti svrhe buja i đika priroda kao korov» (Ivo Andrić), »Ovo dijete što se nije dalo uništiti raslo je i đikalo u njoj« (Novak Simić, »... zmajevima mjesto jedne odrubljene glave điknu tri« (N. Simić), »Kroz kamene ploče je ižđikala trava« (Đ. Jakšić), »... već je ižđikao (kukuruz) i stoje stabljike kao mladići« (M. Ristić) (kurzivom istaknula N. O.).

O glagolu đikati, điknuti piše i Petar Skok u svojem Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (JAZU, 1971), ali mu pridaje i ponešto modificirana značenja: điknuti, 1. pasti, 2. skočiti. Za značenje skakati kaže da postoje i varijante sa p (đipati, đipiti, đipnuti). Smatra da su to izvedenice od onomatopeje đip, kojom se oponaša zvuk proizveden prilikom skakanja i padanja. Prilog je đipimice. U hrvatskom kajkavskom govoru (npr. u Bednji) stoji d mjesto đ, što autor potkrepljuje primjerom »dikni u vodu« (skoči u vodu). Istu zamjenu nalazi i u Marulićevoj Juditi: »i on pjan udipa u Karonovu plav« (132) (i ovaj kurziv je moj).

Za postanak svih varijanti (i za iždžigljati, iždžikljati) Skok ustraje na onomatopeji. Upravo na ovom mjestu ja pomišljam na nešto drugo – na eventualno orijentalno podrijetlo glagola đikati, điknuti, ižđikati. Nemam za to čvrstu potvrdu, ali iznosim svoje mišljenje barem kao pretpostavku, odnosno prijedlog za razmišljanje. Upravo rasprostranjenost upotrebe ovih glagola (dugogodišnji dodiri s turskim jezikom) daje mi elemente za ovakvu pretpostavku. Naime, turski se imenica izlaz kaže çýkýş (čit. č(i)k(i)š), a glagol izaći çýkmak. Budući da i điknuti znači naglo izaći, možda postanak ovih glagola ne treba izvoditi (samo ili uopće) iz onomatopeje (meni poprilično nategnute) đip.

Ima još nešto što možda ipak pokazuje da tursko podrijetlo ne treba tek tako odbaciti. Imenica koja se izvodi od spomenutoga glagola, đikan, znači naglo izrastao mladić (razg. i vino direktor, i rakija od špirita, ali i srbenda, primitivac, sve do četnika u 2. svjetskom ratu) – odatle prezimena Đikan, Đikanović, Đikić i sl. – ali se uz glagol đikati vezuje i imenica đilas, koja može značiti trkač, skakač, ali i čovjek visoka rasta. Međutim, ima đilas i drugih značenja: koji je sposoban, okretan, srčan, ali i koji je razvratan, neobuzdan, raskalašen, a ta značenja potječu pak od tur. cilasun, hrabar, srčan, neobuzdan. Ako se u ovom slučaju umiješao turski izraz, zašto ne bi i u spomenute glagole? Najpoznatiji nositelj prezimena Đilas u bivšoj Jugoslaviji zacijelo je bio Milovan Đilas (1913-1995), crnogorski političar i publicist, najprije jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita, a kada je još doista davne 1952. vizionarski predlagao demokratizaciju društva i višestranačje, isključen je 1954. iz najvišega partijskog rukovodstva zbog »antipartijske djelatnosti» i otada se u više navrata nasjedio zbog svojih ideja (i pisane riječi) na robiji. Time je stekao glas najvećega političkog otpadnika ili odmetnika od komunizma, a sve je takve obuhvatio i izraz disident (lat. dissidere, biti udaljen, razlikovati se).

Ako sam u vezi s glagolima điknuti, ižđikati itd. predloženim objašnjenjem potpuno zastranila, rado ću prihvatiti argumente onoga tko zna bolje (i još mu reći: široko ti polje). Uz hvala, dakako.