Intrapsihički grabežljivac

Intrapsihički grabežljivac

Mephisto, 144 min, Njemačka / Mađarska, 1981, Pa-Dora

Vrag u kulturi, intrapsihički grabežljivac, magična razorna sila, nalik islandskom čovjeku od leda Braku (koji se nakon što ubije ženu ledenom sigom rastopi na suncu pa ni od oružja ni ubojice ne ostaje ni traga) također dolazi niotkud, obavlja svoj ubilački zadatak unutar psihe, te nestaje, rastapa se i sa sobom povlači obrađeni objekt. Naime, očigledna je paralela između junaka filma Mephisto i Goetheove đavlu prodane duše — Fausta, iako njegov paralelizam ide i šire i dublje od jeftina prvoloptaškoga simbolizma. U osnovi priča o kolebljivu čovjeku koji živi život noseći maske, Mephisto se svakako može promatrati i kao sjajna dramska epifanija o priklanjanju preživljavanju, korupciji (kakvu nosi moć) i ambiciji prije negoli moralu — riječju, o cijeni koja se plaća kada se pogađa s đavlom. Majstor povijesno-političkih drama s moralno dvojbenim individuama u središtu, u siugri s maestralnim Klausom Marijom Brandauerom u naslovnoj ulozi kreira, uz Pukovnika Redla, još jedno remek-djelo, ovjenčano Oscarom za najbolji strani film.

Vizionarska hipnotičnost

Fitzcarraldo, 151 min, Njemačka, 1982, Pa-Dora

Dobitnik priznanja za najbolju režiju u Cannesu te nominiran za Zlatnu palmu, Fitzcarraldo Wernera Herzoga jedinstven je i neobičan, hipnotičan film dojmljive fotografije — snažne sugestivne poetičnosti (svojevrsna redateljeva trademarka); projekt u najmanju ruku ambiciozan onoliko koliko i plan njegova naslovnoga junaka da u prašumama Amazone sagradi operu; ipak, nikako bez slabosti — u prvome redu predug, svakako neujednačen, prespor — no kao dokument o slijeđenju vlastita sna i vizionarskoj hrabrosti uistinu je izvoran primjerak filmskoga štiva. Pridoda li se svemu naenergizirana izvedba Klausa Kinskog i njegov shizofreni šarm koji naprosto preplavljuje svaki kadar, Fitzcarraldo u svakome slučaju jest film koji se mora vidjeti i nezaobilazno djelo filmofilskih zbirki.

Alternativni karizmatik

Zakon mržnje (The Last Hard Men), 93 min, SAD, 1976, Continental

Solidan, no za modernu publiku definitivno prespor, nedovoljno atraktivan naslov; ipak, ozbiljan i promišljen, rađen u maniri Sama Peckinpaha, s atraktivnom glumačkom postavom — vječnim junakom i srednje-strujašem Charltonom Hestonom te alter-nativnijom, kultnom filmskom figurom — karizmatičnim veličanstvenim Jamesom Co-burnom. Mačo je to vestern-akcijac, nastao prema romanu Gun Down Briana Garfielda, a pod redateljskom palicom Andrewa V. McLeglena. Njegov ponešto elegičan ton (lamentacija o posljednjim danima siro-voga, grubog Divljeg zapada, koji sve više potiskuje civilizacija) sputava razmahivanje realističnijega prikaza posljednjeg obračuna dvaju antagonista te predvidivo pokazuje da ono iskonsko, divlje i nesputano mora pokleknuti pod naletom nekoga novog, drukčijega razmišljanja.

Mara i Kari Drvenhalja

Pepeljuga: Princeza zauvijek (Cinderella III: A Twist in Time), 71 min, SAD, 2007, Continental

Motiv Pepeljuge poznat je diljem svijeta (domaća narodna Mara u funkciji one koja spava u pepelu ili norveška Kari Drvenhalja, primjerice), baš kao i onaj podmetnute nevjeste (bajka Bratac i sestrica ili slovačka Krasna zlatokosa djevojka Božene Nemcove), na čijoj se premisi gradi treći nastavak diznijevske (redatelj Frank Nissen) razrade klasične bajke o Pepeljugi. Pa iako je održana visoka estetska vrijednost izvornika, a osobnosti likova produbljene (feminističnija, odlučnija, samoinicijativna verzija naslovne junakinje) te se načelno može reći kako je riječ o solidnom sequelu, ipak on i nije mnogo više od toga; pobornici tradicionalnih čistih bajki, naime (među ostalim), mogli bi mu prigovoriti uvođenje vrlo SF-motiva putovanja vremenom (skrivena pod krinkom magijskog), a njegovu zabavnost ljubića iščitati kao ultralagani quickie, brzo zaboravljiv naslov u prvom redu namijenjen mladeži koja ne mari odveć ni za diznijevsko tradicijsko nasljeđe, a kamoli za čaroliju pisane riječi. Pitko je to, ali plitko ostvarenje za Barbie-naraštaje.

Katarina Marić