Hrvatska traženja u liturgijskoj arhitekturi

U Hrvatskoj su se novije crkve gradile (i još se, nažalost, grade) pogrešnim slijedom. Pokušava se dosegnuti i postići stanovita sakralnost, zanemarujući izvor specifične utjelovljenske sakralnosti po Kristu, prepuštajući svu snagu sirovosti forme, dakle polažući povjerenje u oblike koji nisu evangelizirani

Da bi se izbjegle početne nejasnoće i poteškoće u kriteriologiji, ustrajavam na pojmu liturgijska arhitektura, jer je sakralna arhitektura neprecizan i odveć ambivalentan pojam. Ovdje je riječ o kršćanskoj obrednoj zbilji (pripada liturgiji, a nije samo u liturgiji), koja se ne definira po nekoj njezinoj vanjskoj ili nutarnjoj neodređenoj sakralnosti, nego ponajprije po njezinoj obrednoj, liturgijskoj logici i dinamici. To je arhitektura koja je na stanovit način podvrgnuta liturgiji — koliko god bila opora riječ o podvrgnutosti — komplement i obredni izražaj.

Nadalje, arhitektura crkava poglavito je izražaj crkvenosti; usudio bih se reći: sacramentum Ecclesiae. Zato važnu ulogu ima polazište poimanja Crkve nakon Drugoga vatikanskoga sabora i pripadna promjena obredne paradigme. Liturgijska arhitektura prostorna je ikonizacija Otajstva te time ostvaruje sakramentalnost sui generis. Traženje estetskih vrijednosti bez obrednoga ustroja i teološke cjelovitosti za liturgiju nakon Drugoga vatikanskog sabora nije dostatno. Štoviše, to nikada i nije bilo prihvatljivo.

Posezati danas za liturgijskom arhitekturom proteklih stoljeća i reproducirati je u novome liturgijskom obrednom ustroju pokazatelj je da se osjeća potreba povezanosti s baštinom, ali jednako tako da se ne uspijeva do kraja prihvatiti novost izražaja koji je na tragu inkarnacijskoga načela i da se nije shvatilo da će liturgijska arhitektura i bilo koja druga umjetnost biti svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom. Jednako tako svatko tko misli da je arhitektura prepuštena hirovitosti novih traženja, bez poznavanja teologije liturgije, niječe nužnu pretpostavku: da je arhitektura dio liturgijskoga čina.

Žalosno je da su hrvatska traženja u liturgijskoj arhitekturi gotovo neprimjetna. Vide se pomaci u arhitektonskim oblikovanjima, ali ne u liturgijskoj arhitekturi. Nešto znatnije ni u doba komunističkih neprilika, ni u petnaest godina hrvatske samostalnosti, u tome se području ne zapaža u smislu teološke kriteriologije. Nakon te tvrdnje slijedi i teza: poteškoće i nepostojanje željenih pomaka leži u tome što su traženja išla putem pokušaja oblikovanja izvanjske forme, a ne nutarnje teološko-liturgijske dinamike. Dakle, nije se shvatilo da su vrijedna djela iz prošlosti u liturgijskoj arhitekturi nastala na temelju teološke istine i ritualizacije te zbilje koja je imala svoju liturgijsku paradigmu, u uskoj povezanosti s kulturnim odrednicama. Drukčije rečeno: u Hrvatskoj su se novije crkve gradile (i još se, nažalost, grade) pogrešnim slijedom. Pokušava se dosegnuti i postići stanovita sakralnost, zanemarujući izvor specifične utjelovljen sakralnosti po Kristu, prepuštajući svu snagu sirovosti forme, dakle polažući povjerenje u oblike koji nisu evangelizirani. Onaj tko nije shvatio važnost teološke kriteriologije neka se ne čudi što crkve neće biti po mjeri suvremenosti, te se time uvodi opasnost da budu necrkveni, usudio bih se reći heretički prostori.

Konačni ishod jest taj da većina novooblikovanih liturgijskih prostora u Hrvatskoj nije vjera prevedena u govor prostora i svega što ga određuje liturgijskim, nego smo došli do protugovora: iz tih je prostora gotovo vidljivije što kršćani ne vjeruju negoli što vjeruju. I baš to otvara ozbiljna pitanja na koja hrvatska liturgijska arhitektura ne odgovara: Kako danas ući u analizu mistagoškoga tipa naših prostora slavlja? Kamo je nestala istančanost odnosa prema atriju, portalu, predvorju? Kako se danas arhitektonski suočiti s oslabljenom dinamikom sakramentalnosti? Kakav je oblik štovanja euharistije u kojemu nema razrađenoga pristupa odnosu naviještene Riječi, oltara i svetohraništa? Ima li smisla govoriti o novoj ekleziologiji i crkvenosti kada nismo uspjeli sagraditi prostor za pomirenje koji ne ostaje prikovan uz modele iz 16. stoljeća? Imamo li pravo govoriti o službama u Crkvi kada im nismo naznačili vlastitost mjesta, od đakona do pjevača? Ne treba ni spominjati krstionicu, jer u Hrvatskoj gotovo da i ne postoji crkva koja je teološki osmišljeno uredila prostor za krštenje. Ostvarenja su zapravo čudne inačice poslijetridentske teologije.

Relacijski, odnosni događaj između čovjeka i Boga može se razumijevati kao prostorni događaj. U tome se slučaju prostor poima kao apstraktni pojam za višedimenzionalni proces odnosa. Taj od Boga konstituiran prostor utemeljuje se s pomoću stalne prostornosti čovjeka u relacijskome uređenju i upućenosti čovjeka prema božanskomu. On je za čovjeka (tjelesno) iskusiv u iskustvu različitosti (differentia): čovjek pronalazi mjesto, smješta se, putem stanovite sinteze djelovanja (ovdje čitane kao vjera) u odnos prema Bogu kao prema instanciji koja u sebi objedinjuje sve ono što čovjek nije i što ne može. Ti su prostori u (vidljivosti) crkve institucionalizirani, budući da upućenost i uređenost ostaje djelotvorna onkraj djelovanja pojedinca i prema sebi usmjeruje i privlači normirane sinteze djelovanja i s-mještenost. Posljednje se očituje u mnogovrsnosti oblika.

Liturgijsko slavlje po sebi je Gesamtkunstwerk — cjelovito umjetničko djelo, a to može biti zbog nutarnjega hermeneutičkoga ključa koji je eminentno teološki. Liturgijska arhitektura dio je te cjelovitosti. U trenutku kada se izgubi ili namjerno previđa teološka cjelovitost, odnosno kada je rođen jaz između teološke i umjetničke hermeneutike te nestala teološka kreativnost u stagnaciji ekleziološkoga modela, nestaje potreba za Gesamtkunstwerkom. Ako se kreće putem subjektivizacije umjetničkoga prostora, možda će nastati vrijedna djela u prostoru koji je namijenjen liturgiji, ali ne i liturgijski prostor kao cjelina. Crkva živi od svoje specifične inkarnacijsko-vazmene sakralnosti. Naime, još vrijedi: Ecclesia matarialis repraesentat Ecclesiam spiritualem. Materijalna crkva predočuje / posadašnjuje duhovnu Crkvu.

Ivan Šaško

Ivan Šaško (1966) prezbiter je Zagrebačke nadbiskupije. Teologiju je studirao u Zagrebu i u Rimu, gdje je i doktorirao s područja liturgike. Predstojnik je Katedre za liturgiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, pri kojoj radi kao izvanredni profesor. Uz znanstveno-nastavni i stručni rad, kao i poslove vezane uz pastoralno-liturgijska pitanja, bavi se priređivanjem i prevođenjem teoloških izdanja, a objavio je i nekoliko poetskih radova. Od radova spomenimo samo dvije opsežnije knjige: Per signa sensibilia. Liturgijski simbolički govor i Zagrebački pontifikal MR 124 (Metropolitanska knjižnica u Zagrebu, MR 124). Diplomatičko izdanje rukopisa i prikaz liturgijskoga ozračja.