Govor iznutra

Govor iznutra

Desplat je ponajprije odmjeren, a njegova je glazba funkcionalna samo kao neprimjetna misao, kao nešto što se uvijek skriva, a bez čega se ne može

Francuski skladatelj sve veće međunarodne reputacije Alexandre Desplat prihvatio se skladanja za film Kraljica. Iz filma se lako čita da je redatelju Frearsu bilo važno da svi elementi, pa i glazba, progovore iz zatvorene perspektive Elizabete II; da se prikažu duboko usađene konvencije, čuvanje starih tradicija u stoljećima zatvorenu krugu i intimne misli koje ne smiju biti otkrivene. Zato je Desplat u Kraljici najprije stvorio atmosferu. Prateći Frearsovu sklonost da filmski žanr pretvori u kvazidokumentarni, pridržavao se pravila manje je više, samo povremeno bojeći glazbom prizore, ali – posve neopazice, no ipak pozorno – prateći događaje. Iznimno je zanimljivo glazbeno pulsiranje koje najavljuje nemili završetak Dianine pustolovine u Parizu (montažni mix arhivskog materijala), a također je (u špici i u nekim brojevima tijekom filma) iznimno zanimljiva prozračna orkestracija u kojoj se povremeno nazire čembalo. Stari instrument poštuje plavu krv, ističe dostojanstvo i istodobno upozorava na zastarjelost vrijednosti u kraljevskoj obitelji. Libera me iz Verdijeva Requiema samo je dodatak realnom zamišljaju (to je djelo, kao najmilija skladba princeze Diane, doista izvedeno na njezinu sprovodu).

Alexandre Desplat nije isključivo ozbiljan. Shvaćajući sastanke kraljice i Tonyja Blairea kao vrstu decentnog humora, on za te prizore sklada duhovit valcer. Ipak, Desplat je ponajprije odmjeren, a njegova je glazba funkcionalna samo kao neprimjetna misao, kao nešto što se uvijek skriva (ta pozicija filmskoj glazbi nije strana), a bez čega se ne može. Poput oskarovke Helen Mirren, skladatelj progovara iznutra (vanjskog se, vidjeli smo, tek dotiče) ponavljajući ponašanje, ali i razmišljanje Elizabete II, čiji joj je rod dao veliku moć, ali i velika odricanja.

Irena Paulus