Facenda i kunjka

»Čakavska rič«, polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, gl. ur. Joško Božanić, br. 1–2(1–242), god. XXXIV, Književni krug Split, 2006.

U doba kada za proces informatizacije, a time i globalizacije, gotovo da nije ostalo neosvojenih područja, a jezik kojim govorimo – ma iz kojega kraja Hrvatske došli – pod njihovim utjecajem dijeli sve više i više zajedničkih pojmova, vrijedni su pokušaji zaustavljanja vremena i otimanja zaboravu onih riječi koje se sve rjeđe čuju u svakodnevnom govoru, a svjedočeći o bogatstvu i raznolikosti naših dijalekata tvore vrijedno kulturno dobro. Časopis »Čakavska rič« posvećen je upravo takvoj misiji, na jednom mjestu okupljajući i objavljujući znanstvene radove o čakavskom dijalektu.

Posljednji broj, slijedeći jezične tragove, među ostalim vodi nas i do tri dalmatinska otoka. Prva postaja bit će u Komiži – prilog Joška Božanića donosi dio Komiškog dikcionara – rječnika komiškoga govora za koji je autor građu skupljao četrdesetak godina. Uz njegova iskustva i okolnosti vezane uz njegov rad na rječniku, u kojem je posebna pozornost posvećena maritimnoj kulturi kao temeljnom obilježju egzistencije zajednice, čitateljima se daju na uvid pojmovi koji počinju slovom a. Šaljive pak zgode iz komiškoga života, koje su opstale u usmenoj predaji u obliku književne vrste nazvane facenda, predmet su analize Marijane Tomelić i Katarine Lozić. Izoliranost pojedinih mjesta u unutrašnjosti naših otoka učinila ih je posljednjim oazama u kojima se sačuvao autohtoni govor, a upravo će takva mjesta pronaći autor Siniša Vuković, koji u dvama radovima istražuje odlike akcentuacije u govoru mještana Selaca na Braču te analizira nadimke i prišvarke koje su si međusobno dodjeljivale obitelji hvarskoga Vrisnika.

Dok je doba osmanlijske vladavine vremenski okvir unutar kojega Krešimir Kužić na temelju dijalektalne analize tadašnjih tridesetak službenih isprava pokušava odgovoriti na pitanja o čakavskom podrijetlu južnohrvatskih Muslimana, autorice Katarina Lozić i Marijana Tomelić u svome će razmatranju glagoljskoga pisma otići još dublje u povijest, pokušavajući naći odgovor o postanku glagoljice i s onu stranu svijeta čvrstih dokaza. Razumijevajući glagoljicu kao »duhovni entitet pretočen u materijalni«, odnosno kao pismo u kojem su objedinjene »normalna«, komunikacijska funkcija s onom »tajnovitom, kriptografskom, koja nosi skrivene poruke«, autorice u slovima – znakovima glagoljice pronalaze simboličku vrijednost, povezujući ih s idejom o četiri alkemijska temeljna elementa – prapočelima vodom, zemljom, zrakom i vatrom.

O zanimljivim vezama istarske čakavice i rumunjskih narječja svjedoči članak Gorana Filipija, koji je prikupio i etimološki analizirao brojne zoonime – nazive za šumske i poljske životinje, a blisku ćemo tematiku naći u prilogu Nikole Vuletića koji se bavi pojmom kunjka – nazivom koji se u nas koristi za vrstu školjke.

Uz preostale znanstvene radove, koji donose sažeti pregled novijih hrvatskih dijalektalnih rječnika (Josip Lisac) te se bave specifičnostima uz proučavanje gradišćanskohrvatskih govora (Sanja Vulić), broj u drugom, manje opsežnom dijelu donosi prikaze i osvrte na nova izdanja knjiga vezanih uz čakavštinu.

Ljubica Anđelković