Etička poenta

Etička poenta

Joško Juvančić u pravoj mjeri isprepleo dominantni epski ton s filigranskim lirskim dionicama

Vječni sjaj nestale civilizacije Inka; okrutnost i pohlepa španjolskih osvajača; ljubav između Manupoci, posljednje kraljevne Inka, i španjolskoga časnika Diega de la Vege — ljubav rođena usred krvava sraza dvaju svjetonazora; sukob duhovnog i materijalnog, pri čemu onaj rafiniraniji, indijanski, propada već po samoj naravi ovoga svijeta — temeljne su odrednice Kondora i kraljevne, predstave praizvedene 6. ožujka u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Kondor i princeza Jasena Boka na žanrovskoj je razmeđi povijesno-pustolovnog i ljubavnog, dok je redatelj Joško Juvančić u pravoj mjeri isprepleo dominantni epski ton s filigranskim lirskim dionicama u predstavi. Ipak, Kondor i kraljevna opterećeni su suviškom materijala, u prvom redu količinom teksta koji zbog gustoće na trenutke postaje teško prohodan, a ta zamjerka odnosi se ponajprije na gomilanje naizgled ključnih, jednako važnih podataka, što ih je gotovo nemoguće apsorbirati s obzirom na žestoki tempo predstave. Lutke Gordane Krebelj, inače blistavo jasnih osobina, iz tog su razloga donekle izgubile mogućnost posvemašnje uvjerljivosti. Vjerojatno je povremena logorejičnost Kondora i kraljevne navela dvanaestočlani glumački ansambl da ravnotežu hvata u neprestanu iritantnu povišenu tonu: riječ je trebalo dati odličnoj glazbi Mate Matišića, koja u tom slučaju ne bi uletjela u tautologiju. Likovnost Kondora i kraljevne s punim se pravom nametnula kao najuspješniji segment predstave: fantazmagorična scenografija Gordane Krebelj upotpunjena svjetlom Denija Šesnića te koreografija Đurđe Kunej omogućile su da predstava zaživi u mišljenoj atmosferi i ambijentu latinoameričkoga 16. stoljeća, te da i prostorom i vremenom do publike prenese razgovijetnu etičku poentu.

Dubravka Lampalov