Dva dana u HGZ–u

Dva dana u HGZ–u

Miran Vaupotić i Hrvatski komorni orkestar disali su Eshaton concerto Davorina Bobića pretvarajući njegove zamisli u kaleidoskop harmonija, tonova, boja i ritmova. Na praizvedbi su uživali svi – i izvođači i publika. Eshaton je poseban doživljaj te se nadamo da će se češće izvoditi

U ponedjeljak, 5. ožujka 2007. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je koncert Hrvatskoga komornog orkestra, kojim je ravnao Tomislav Fačini. Na programu su bila djela Händela, Bobića i Haydna – tri različita skladatelja iz triju različitih epoha koji naizgled nemaju ništa zajedničko, ali čija su djela pridonijela da koncert u HGZ–u ne bude prezasićen ni zamoran.

Zapravo, tvrdnja da navedeni skladatelji nemaju ništa zajedničko i nije posve točna, jer svaki je od njih ostavio važan trag u svome vremenu. Händelova Muzika na vodi, dobro poznata skladba baroknoga majstora, do dana današnjega nije izgubila ni trunčice sjaja. No čini se da je barok Hrvatskom komornom ansamblu razdoblje u koje ne uranjaju tako snažno kao što su uronili u klasicizam, a osobito kao što su uronili u skladbu hrvatskoga skladatelja Davora Bobića. Zapravo, posve mi je nejasno zašto je skladba kao što je Eshaton concerto za bajan i orkestar najprije praizvedena u Ljubljani 2002. i na Kraljevskoj akademiji u Londonu 2006. i zašto je tako dugo čekala hrvatsku praizvedbu. Razloga doista nema – ne možemo čak ni reći da nemamo umjetnika koji takvo zahtjevno djelo može izvesti. Naime, Miran Vaupotić, premda uglavnom djeluje u Hrvatskoj, bajanist je koji mirno može potražiti svjetsku karijeru. Vaupotić i Hrvatski komorni orkestar disali su djelo Davorina Bobića pretvarajući njegove zamisli u kaleidoskop harmonija, tonova, boja i ritmova. Na praizvedbi se činilo da je djelo osmišljeno za uživanje: zanimljivi kvartno–kvintni akordi prelijevaju orkestralne boje u kojima su na koncertu uživali svi – i izvođači i publika. Doista, Bobićev Eshaton poseban je doživljaj te se nadamo da će se češće izvoditi i da će ga neka hrvatska izdavačka kuća snimiti i poslati u svijet.

Izvedba Simfonije br. 45 u fis–molu (Simfonija rastanka) Josepha Haydna u drugome dijelu programa pokazala je da Hrvatski komorni orkestar savršeno vlada i klasicističkim glazbenim repertoarom. Punim i bogatim, a opet lepršavim tonom, glazbenici su podsjetili da je u razdoblju klasika uz otmjenost bilo i duhovitosti. Koncert, naime, završava pravim rastankom: izvođači se jedan po jedan dižu i napuštaju dvoranu. A koncert se odvija i dalje, pa čak i kada dirigent (sjajni ali samozatajni Tomislav Fačini) napusti dvoranu. Još jedanput, dvorana HGZ–a nagradila je vjernu publiku odličnom glazbom, odličnom izvedbom, pa čak i scenskom pošalicom.

Guitarra viva

Sljedeći dan, u utorak 6. ožujka, koncert u istoj dvorani bio je nešto drukčiji. Ciklus Guitarra viva odmah je značio prazniju pozornicu (ali ne i prostor za publiku) te komorniji zvuk. No HGZ nije ugostio jednoga gitarističkog virtuoza, nego dvojicu: bili su to Michalis Kontaxakis i Dejan Ivanović, koji su prijateljevanje i glazbeno iskustvo kaljeno na brojnim međunarodnim natjecanjima pretvorili u koncertno druženje. Gitarski duo Kontaxakis – Ivanović djeluje od 2004. te je i na ovom koncertu dao prinos boljem razumijevanju izvorne gitarističke literature, ali i obrada poznatih djela kao što su sonate za čembalo (K. 380, K. 318 i K. 336) Domenica Scarlattija te Suita u C–duru (originalno u F–duru) također za čembalo G. F. Händela. Od dviju obrada čembalističke glazbe više mi se svidjela druga, Händelova djela, no to ne znači da Scarlatti nije izveden visoko profesionalno.

S jednakom su pomnjom izvedena djela Ferdinanda Sora (Les deux amis), Andréa Joliveta (Sérénade), Maria Castelnuova–Tedeseca (Preludij i fuga u fis–molu iz zbirke Dobro ugođene gitare) i Joaquína Rodriga (Tonadilla). Sva su djela odsvirana s velikim poštovanjem, no nedostajalo je prilagodbe autorskim različitostima. Doista, od Jolivetovih suvremenih gitara, preko kompozicijske igre Castelnuova–Tedesca do temperamentna i harmonijski privlačna Rodriga program je pružao široku paletu mogućnosti, kojima su izvođači pristupali uredno, profesionalno, ali uvijek na isti način. Izvedbama je nedostajala malenkost – potpuno prepuštanje glazbi bez brige za tonove i izvedbu. Ta mala samonametnuta stega učinila je djela odveć sličnima (premda ona to ni izdaleka nisu), a izvedbe vrlo dobrima, ali ne i izvrsnima. Ipak, publika je presudila u korist izvođača. Nagrađeni velikim pljeskom, Kontaxakis i Ivanović odsvirali su još tri bisa. Stoga ne smijemo odveć cjepidlačiti ni ustrajavati na nesavršenostima i prepuštanju te na prevelikoj profesionalnoj stezi, jer publika je, kao što se zna, uvijek u pravu.