Demokracija – manipulacija

Demokracija – manipulacija

Kako prostor ispred Mimare nije trg (iako se takvim naziva), nego puko fizičko proširenje, taj prostor nije mjesto dostojno sjećanja na prvoga predsjednika. Spomenik ostaje samotan, prolazan i — po naravi mjesta — usputan. Pored figure može se prolaziti kao pored turskoga groblja. To tek nije — da se izrazim kurentnim političkim jezikom — dostojno mjesto za prvoga predsjednika

Koliko u Hrvatskoj vrijedi ozbiljan rad, znanje i stručnost, sagledao je davno, ranih devedesetih, slavni čuvar državnoga pečata trijezno tvrdeći da je cijena hrvatskoga mozga — dvije marke. U brojne dokaze te, poslije bezbroj puta posvjedočene razumne i prilično točne procjene, valja pribrojiti i najnovije potpisivanje peticije Gradskoga odbora HDZ-a za postavljanje spomenika prvom predsjedniku ispred Mimare na trgu Franklina Delanoa Roosevelta. A kako je ovdje stečeno prilično veliko iskustvo kako građane (i peticijama i inicijativama) prevesti žedne preko vode, narav gradskoga prostora, njegova urbana, arhitektonska sedimentacija, prostorni gabariti, postojeći sadržaji, povijesna memorija... ne igraju u tim glavama bogznakakvu ulogu. Jer spomenutu će peticiju slični uručiti sličnima i to se zove legitimnim, demokratskim putem — premda bi se u ovoj čarobnoj i nevjerojatnoj zemlji zacijelo našlo dovoljno glasova za kokošinjac ili svinjogojsku farmu na istom prostoru. Malo veselijim Hrvatima svidjela bi se ideja (o, bilo bi tu potpisa!) da se napravi pivnica ili vinarija na Trgu maršala Tita, a zacijelo bi se našlo dovoljno potpisa da se sve vrati u prvobitno stanje i da na tom mjestu bude, kao što je i nekoć bilo, kukuruzište! Za sve i svašta moguće je skupiti potpise. To je za ovakvu demokraciju-manipulaciju, kojom se zaobilazi razum i stručnost, legalna inicijativa. Tu je dakako uvijek budan stroj koji se zove politika za proizvodnju lošega raspoloženja, osjećaja bespomoćnosti i očaja koju neprestance promiču i raznose uvijek ista nasmiješena lica koja, evo, praznim aktivizmom skupljaju potpise i uručuju peticije sebi sličnima. A zanemarimo li politiku, koja je u nas najunosnije, ali i najgore od svih zanimanja, naći ćete i stručnjake u žalosnoj službi bilo u obliku »ugledna urbanista« ili velikih stručnih i pokroviteljskih kompetencija »majke brojnih skandala u posljednje vrijeme«? Kada će iza ovakve peticije u pozadini stajati logika i struka, a ne samo političari bez trunke prostorne i urbane kulture? Ali, nažalost, naći će se tu i stručnjaka i u svemu je najžalosnije vidjeti kolege koji se jako vole slikati i smiješiti s političarima, dok kolegama trajno pokazuju kandže i očnjake.

Dakle, demokratskim putem i legalnom akcijom može se ne samo poniziti stručnost, odgovornost za prostor, nego usputno može stradati i sama logika. Stoga i spomenik, koji je netko zamislio postaviti u najuže središte grada (u to jedino dostojno mjesto?!), zasićeno poviješću i prijeporima, umorno od povijesnih revizija i hrvatske (ne)ispravnosti, dolazi, eto, i s peticijom. A znajući narav spomenute silovitosti, spomenik je na samu pragu realizacije. I, eto, upravo se ovih dana objavljuje vijest da je skupljeno trideset tisuća potpisa. Sjajno!

Spomenik pa spomenik! U sredini koja je toliko dugo bila bez političkoga subjektiviteta i jasnijeg kulturnoga identiteta glad za spomenikom i spomenicima, premda razumljiva, ipak je anakroni nastavak spomeničke i konjaničke euforije 19. stoljeća, uz olakotnu okolnost nepostojanja vlastite države u vremenu koje upravo vrvi nacionalnom samosviješću stvaranjem novih država, a potom i spomenicima, zaslužnim ljudima, carevima, kraljevima, vojvodama; čak i svecima na konju! Doduše i danas se diljem svijeta podižu spomenici, ali to je realnija i tiša narav stvari — nadasve pitomiji oblik zahvalnosti zaslužnim ljudima iz povijesti, neopterećen preteškim emocijama, nije politički i na sve druge načine kao ovdje prenapregnuto pitanje.

Nedvojbeno, usko razmišljanje o pukoj plastici i tijelu u prostoru ukazuje na staromodnost i rigidnost promišljanja. A kako se potencijalno sjajnu prostoru oduzima budućnost (Trg Francuske Republike) jer je obična ledina, zazvjerinjalo se na prostor u najužem središtu grada. Ali iznovice, po-tko-zna koji put pitamo: što je dostojno mjesto? Ono koje stvoriš ili ono koje preotmeš drugomu? Prostor deložacije? Prostor koji ostaje nakon povijesne, političke ili ideološke, uvijek pomalo krvoločne, revizije?

Mala analiza prostora

ili dostojnoga mjesta

Kako prostor ispred Mimare nije trg (iako se takvim naziva), nego puko fizičko proširenje, taj prostor nije mjesto dostojno sjećanja na prvoga predsjednika. Spomenik, kao što sam naglasio na drugom mjestu, ostaje samotan, prolazan i — po naravi mjesta — usputan. Pored figure može se prolaziti kao pored turskoga groblja. To tek nije — da se izrazim kurentnim političkim jezikom — dostojno mjesto za prvoga predsjednika. To nije mjesto štovanja ni empatije s prvim hrvatskim predsjednikom ni za one koji su ga obožavali ni za one koji su mu, popute mene, priznali zasluge za ovu državu, ali su ispred svega stavljali žrtve hrvatskih ljudi i njihove još nezacijeljene rane. A figurativni je spomenik, bilo prirodne bilo protuprirodne veličine, besmislen. On je i fizički i sadržajno nevidljiv. Iskreno rečeno, tamo bi pristajao jedino neki konjanički spomenik, koji bi imao više urbanističko-plastičkog smisla. Ali zaboga! Franjo Tuđman na konju?! To je doista 19. stoljeće!

Osim toga, u prostor koji nosi ime predsjednika svjetske sile stavljati kip domaćega predsjednika?! Ta zamisao više pripada humorističkim časopisima i našem čudnovatom smislu za humor. Jer kako se mentalno, logički, psihološki, emocionalno, nacionalno, pa i domoljubno doima spomenik prvom hrvatskom predsjedniku na trgu i u krilu koji nosi ime američkog predsjednika!? Kakve je naravi pamet koja to zagovara!? Koja logika stvara groteskan i tragikomičan odnos u kojemu jedan predsjednik svjetske sile u svoja njedra prima (posvaja) domicilnoga predsjednika male zemlje u kojoj ljudi još nisu naučili mirno živjeti jedni pored drugih?! Podstanar Franjo Tuđman! Ili Franklin koji ljulja kolijevku s malim Franjom! Jadnije logike ne može biti! Ali moguće je da će se sve, nekom novom demokratskom incijativom ili peticijom, iznovice poljuljati. Tako bi se ubrzo moglo dočekati još jedno preimenovanje ulica i trgova, pa će meni inače od svih komisija, tijela i odbora najsimpatičniji Gradski odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine opet imati posla. Biti u tom Odboru za imenovanje (vidimo i za preimenovanje?!) mora da je zanimljiva uloga, kao i u starorimskom imperiju sa svim njegovim postamentatima i carevima. Ostaju postamenti, mogu ostati čak i poprsja; ode samo — glava! Tako recimo oduzeti trg Titu ili Franklinu i dati ga Tuđmanu znači sjajno učiniti posao, koji ima nešto od cokulskoga, ali i komemorativnoga. I to nam je već poznato. Deložacija bana Jelačića (nije bio u NOB-u, nije napredan, ugušio revoluciju 1848. i sl.) i postavljanje panslavista kralja Tomislava iste godine (1947) tipično je hrvatska priča po kojoj dok jednom ne omrkne drugom ne osvane! Pa ako je deložiran i sam ban Jelačić, što će smetati deložirati i Roosevelta u ime dostojna mjesta prvom hrvatskom predsjedniku, koje je već nekomu bilo dostojno. Jedno nasilništvo rađa drugim. Tomu u Hrvatskoj nema kraja.

Dakle

Prostor pred Mimarom uopće nije trg. Iz toga proistječe osjećaj privremenosti i nedostojanstva mjesta i spomenika prvom predsjedniku, bio on prirodne ili protuprirodne veličine. Groteskna je i tragična činjenica da predsjednik svjetske sile u prostor koji nosi njegovo ime prima domicilnoga predsjednika države koji je tu državu i stvorio!

Legalna inicijativa, dakako, čista je manipulacija onih koji nisu kadri život učiniti boljim pa bacaju predizbornu kost za glodanje onima koji će vjerojatno opet na izborima izabrati slične i iste. I neka nam bude. Zaslužili smo sve ovo što ide mimo života, logike i stručnosti. To nisu zaslužili prostori ovoga grada, koji su istinske žrtve naše performativne privremenosti. I kada prividno štujemo svoje najveće ljude, ne štujemo nikoga; samo još jednom kratkovidno laskamo svojim sumnjivim moćima.

Ive Šimat Banov