Čekajući vraga s kolačima (2)

Čekajući vraga s kolačima (2)

(nastavak iz prošlog broja)

2.

Kad sam kretao, nisam mislio da ću igdje biti ovako dugo, razmišljao je Jura nakon desetak dana. Mislio sam da ću svaki dan biti drugdje, da će mi ponestajati mjesta na koja bih otišao. Tako je zapravo i bilo. Moram priznati da sam ovdje zbog Magde. Bilo mu je to teško priznati, ne samo zato što je ona bila prva nakon dugo vremena u kojoj je našao količinu ljudskosti koja je potrebna za smisleno druženje, nego i zato što nije bio siguran u svoje osjećaje, a kamoli njezine. Provodili su dane u razgovoru. Jedno u drugome našli su ono što su tražili od cijeloga svijeta, i nisu znali kako bi to izrazili, kako bi to pokazali, ali to se vidjelo. Oni to nisu vidjeli, ali neki treći, nepristrani promatrač odmah bi zapazio.

Toga dana šutjeli su za večerom. To je bilo neobično. Magda bi uvijek započela razgovor, a danas nije, što je bio znak da je nešto muči ili da o nečemu razmišlja, a Juru je sve to veoma zbunjivalo i nije znao kako bi započeo razgovor. Nakon što su već gotovo sve pojeli Magda je ipak progovorila.

— Misliš li da je moguće da ljudi nastave živjeti nakon smrti?

Juru je jako iznenadilo to pitanje. Sve vrijeme razmišljao je o tome zašto Magda šuti i nije li možda nešto loše napravio, i nikako nije očekivao takvo pitanje. Nakon kratke stanke odgovorio joj je.

— Da. Mislim da je to moguće. Štoviše, mislim da svi nakon smrti nastave živjeti. Mislim da svi ljudi nakon smrti neko vrijeme budu kao duhovi, a onda prijeđu u neko drugo tijelo. Zašto me to pitaš?— Magda je šutjela.

— Znači ipak je moguće — rekla je u sebi.

— Što je ipak moguće? — neočekivano ju je upitao Jura. Nije joj, jasno, čitao misli, nego je Magdi to slučajno izletjelo. Magda se našla u neugodnoj situaciji i nije znala što bi. Nije planirala Juri reći što je muči, ali sada više nije imala izbora. Bilo joj je jako neugodno. Nije znala kako bi počela. Nije znala koliko je vremena prošlo otkako ju je Jura pitao, moglo je biti pet sekundi, a moglo je biti i pet minuta. To ju je najviše mučilo. To što nije znala koliko još ima vremena za razmišljanje.

— Moram ti nešto priznati. Možda je tako i najbolje. Moraš shvatiti da je meni o tome teško pričati, i molim te da me ne prekidaš. A kad završim, ne moraš ništa ni reći. I bolje da ništa ne kažeš — rekla je Magda i nakratko stala. — Nakon što mi je poginula obitelj osjećala sam se jako osamljeno. Po cijele sam dane plakala, nisam ništa jela, samo sam ležala u krevetu i razmišljala o njima. Jedan dan dok sam tako ležala čula sam poznati ženski glas, kao iz daljine kako mi govori: ustani. Okrenula sam se da pogledam, a tamo nije bilo ničega. Isto to čula sam s druge strane. Okrenula sam se i ni tamo nije bilo ničega. Pomislila sam da je to samo halucinacija od previše alkohola i premalo sna i hrane te nastavila ležati. Nakon jedne minute odjednom se pored mene u krevetu stvorila mama i ponovno rekla: ustani. Ali ovaj put mnogo zapovjednijim glasom, ponovno kao iz daljine. Skočila sam iz kreveta i vidjela da su tamo i moj otac i moja braća. Počela sam lupati glavom u zid da bi mi izašli iz misli, a oni su mi samo govorili da ustanem iz kreveta, da nastavim živjeti, i da su oni morali umrijeti. Da su morali umrijeti da bih ja mogla nastaviti živjeti. Nakon što sam shvatila da ih lupanjem neću izbaciti iz glave, ustala sam i pitala zašto su ovdje. Rekli su mi da su ostali zato da mi pomognu, i neka se ne brinem jer ću uskoro naći spas. Dugo mi je trebalo da se naviknem na njih. Stalno su bili oko mene, a ja ih na početku uopće nisam doživljavala, ponašala sam se kao da nisu tu. Svako malo više ne bih mogla izdržati, pa bih im odgovorila. Ali kad sam ih prihvatila, bili su mi od velike pomoći. Barem nisam bila sama. Ali oni su se ponašali nekako čudno, hladno. Ja sam im svaki dan kuhala objed, a oni bi svaki dan rekli da neće, da će možda sutra. Sutra nikada nisu jeli, ali ja sam im ipak svaki dan kuhala. Bilo mi ih je žao. A onda, kada si ti došao, oni su otišli. Kada si ti pokucao, oni su rekli da mi više ne trebaju i zauvijek nestali — početni Jurin šok već je splasnuo i on je već imao pripremljen odgovor.

— Nije to tako strašno. Kad smo već iskreni, mogu i ja tebi reći nešto što nisam nikomu. Dok sam bio dijete, i ja sam čuo glasove. Stalno su bili sa mnom i uvijek govorili što da napravim. Na početku sam ih, poput tebe, ignorirao, a poslije sam shvatio da mi oni dobro govore. Nekad. Nekad su me znali prevariti pa bi mi se poslije smijali, ali ja bih im to oprostio. Uvijek sam im se obraćao sa oni iako je bio samo jedan glas, ali ja sam znao da ih je više. Na kraju, oni su mi i rekli da odem i da hodam dok ne nađem svoju sudbinu — rekao je Jura i pomislio da ju je upravo našao, ali njemu to nije izletjelo kao Magdi. — Prvo su mi smetali, i sramio sam ih se. A poslije sam shvatio da sam ja taj koji je zapravo povlašten i da ih se ne moram sramiti, nego da ih moram čuvati, i nikomu ne reći za njih, zato što bi drugi bili ljubomorni! Nestali su kada sam krenuo — rekao je Jura i zagledao se u vilicu koju je držao u ruci.

— Ne možeš vjerovati koliko mi je drago što si mi to ispričao. Nevjerojatno sam sretna što smo toliko slični! Čak smo i na sličan način reagirali — entuzijastično je odgovorila Magda.

Svake druge večeri Jura bi otpratio Magdu do njezine sobe, ljubazno joj zaželio laku noć i produžio do svoje sobe, no večeras ga je Magda nježno primila za ruku i zapitala ne bi li radije spavao u njezinu krevetu, a ono što su poslije radili njihova je osobna stvar, i ne bi bilo pristojno pričati o tome, te jedino mogu reći da Jura cijelu noć nije mogao zaspati jer je čuo čudne zvukove koji su ga podsjećali na prigušen smijeh. Duhovi mu nisu pali na pamet.

3.

Nekoliko mjeseci poslije Jura je usnuo čudan san. Bio je u sobi. Čuo je Magdu kako vrišti. Bila je to njihova spavaća soba. Prišao je krevetu i shvatio da Magda rađa. Pomogao joj je i uskoro je Magda iz sebe izbacila sretno malo derište. Sretno ovdje ne kažem samo metaforički, nego u punom smislu. Dijete nije plakalo, nego se smijalo. Smijalo se, i to na najdražesniji način, kako se mogu smijati samo nevina novorođenčad. To je onaj istinski smijeh, smijeh istinske radosti životu, koji je moguć samo prije spoznaje životnih zala. A ovaj je bio najiskreniji, jer bio je to prvi trenutak toga djeteta. Jura i Magda nisu ni shvatili da je čudno što se dijete smije koliko ih je taj smijeh obradovao. Ali strah koji je uslijedio nakon buđenja bio je jednak prvobitnoj sreći. Kada se Jura probudio, shvatio je da to nije bio san, nego stvarni događaj, a ako je i bio san, bio je jednak javi. Jura je bio zbunjen, nije znao da li je to stvarno sanjao, ali brzo je zaboravio na zbunjenost i pohitao da vidi svoje dijete. Kada je stigao do krevetića, vidio je da djeteta nema. Brzo je pogledao gdje je Magda, a kada je vidio da ni nje nema, otišao je u prizemlje. Nije ih bilo ni u kuhinji. Strah je bivao sve veći i veći. Očajno je naslonio glavu na prozor i ugledao Magdu s djetetom kako sjedi na njihaljci i lagano se ziba. Nikada nije osjetio veće olakšanje. Već je prošlo mjesec dana od poroda. Bilo je to najšutljivije dijete koje postoji. Rijetko je plakalo i rijetko se smijalo. Ali to Juri i Magdi nije smetalo. Vjerojatno to nisu ni zapažali, jer bili su na vrhuncu svoje ljubavi, u onom trenutku kada znamo da je ljubav prekrasna. I da su zapažali, ne bi im smetalo. Bili su previše zadovoljni djetetom da bi im takva sitnica smetala. Nekoliko dana poslije Jura je ponovno usnuo isti san, samo što je dijete ovaj put plakalo. Kada se Jura probudio, zaboravio je san, kao što to uglavnom biva. Bio je prelijep dan, pun sunčano žute i nebeski plave boje. Jura je otišao do kolijevke svojega djeteta, a njega ponovno nije bilo, no poučen prošlim iskustvom nije se uplašio. Krenuo je pretraživati kuću. Prolazeći kroz sobe i katove, sve više mu je bilo jasno da ni Magde ni djeteta nema, ali ipak je morao tri puta proći cijelu kuću prije nego što je odustao i sjeo na veoma lijep i veoma skup antikni stolac, s kojeg nije ustao sljedeća dva dana, tijekom kojih nije baš previše razmišljao, štoviše samo dvije, tri rečenice prolazile su mu glavom, samo je čekao, vjerovao, nadao se da će se njegovo dijete vratiti. Da. Samo mu je dijete bilo bitno, na Magdu nije pomislio ni u jednom jedinom trenutku. Kad je ustao, i kad mu je mozak ponovno proradio, shvatio je da je zapravo znao da će se to dogoditi. Znao je da ne smije riskirati vjerujući nekom, ali ipak je to učinio. To je valjda ljudska glupost. Opskrbio se. Pokupio je hrane koliko je mogao lagano nositi i nastavio put koji je nenadano prekinuo. Preklinjao je sam sebe što je ponovno pokleknuo pred prokletom strasti. Šetao je. I čekao. Još se nadao da je njegovo dijete živo, a zašto i ne bi. Kolika je vjerojatnost da majka ubije svoje dijete. U ovom trenutku previdio je mogućnost toga da ih je netko drugi ubio. No to nije bio slučaj. Magda je toga jutra ustala, skinula spavaćicu, nije se odjenula, otišla do kolijevke, uzela dijete i krenula na put sličan upravo tom kojim trenutno putuje Jura. Nije to shvatila dovoljno ozbiljno. Pitanje koje je najviše mučilo Juru bilo je koliko će mu trebati da prestane neprestano razmišljati o nevjerojatnom gubitku. Nije mu dugo trebalo. Zalazak je sunca prekrasan, a ovaj o kojem je sada riječ bio je nepodnošljivo lijep. Jura je zastao. Baš se nalazio na ravnici, zelenoj livadi, koja je zbog magle i crvenila sunca poprimila magičan izgled. Jura nije mogao skinuti pogled sa sunca. Stajao je tako barem pola sata, dok sunce nije posve zašlo, a ni u jednom trenutku nije pomislio na dijete. U trenutku kad je sunce nestalo iz njegova vidika, a mjesec obasjao livadu, tamo negdje pokraj drveta, u magli, zapazio je siluetu, čudan oblik na tlu. Znatiželjan po naravi, krenuo je pogledati što je to. Došavši, nije se mogao više začuditi. Bila je to Magda i njegovo dijete. Djetetu je bila odrubljena glava. Stravičan prizor prostrijelio je Juru i ponovno nikakvo žaljenje nije osjetio prema Magdi, ali sad više nije bilo ni prevelika žaljenja za djetetom. Bilo je mrtvo, svaka tuga, nostalgija ili nedostajanje bilo bi besmisleno, a jedino bi ga činilo tužnim, što nikako nije htio ukoliko nije bilo neizbježno. U tolikoj navali nenormalnih i nemoralnih misli nije ni zapazio da se nalazi na istoj livadi s dva drveta s koje je i krenuo prema Magdi.

Mihovil Lukić