Čarolija Harryja Pottera

Koncert filmske glazbe: Zagrebačka filharmonija, Glazba iz filmova o Harryju Potteru. Čarolija Johna Williamsa, dir. Dinko Appelt, red. Dora Ruždjak Podolski

Čarolija Harryja Pottera

Appeltov senzibilitet za glazbu zabavnijeg tipa učinila je i Williamsova Pottera – inače u filmovima dosta teška za slušanje – doista novim oblikom magije

Već je postala tradicija da Zagrebačka filharmonija i Hrvatska glazbena mladež osmisle tematski jedinstven koncert posvećen filmskoj glazbi. Ove je godine priređen koncert posvećen glazbi iz filmova o Harryju Potteru za koje je skladao najpopularniji filmski skladatelj današnjice, John Williams. Time su obuhvaćene tri suite iz tri filma (od četiri koliko ih je do sada prikazano): Harry Potter i kamen mudraca, Harry Potter i odaja tajni te Harry Potter i zatočenik Azkabana. Koncert je održan u nekoliko navrata između prvog i trećeg ožujka, a ovaj se tekst odnosi na zbivanje drugog ožujka navečer.

Čim se ušlo u Dvoranu Vatroslava Lisinskog, bilo je jasno da će koncert biti poseban. Naime, podij je pretvoren u doživljajnu sugestiju: s lijeve i desne strane orkestar su okruživale ljubičasto osvijetljene paukove mreže (scenografiju je osmislio Tomislav Ruszkowski). Na desnoj strani pozornice stajao je veliki šešir. Pokazat će se da je to animirana lutka, Razradbeni klobuk, koji će scenu dodatno oživiti uz pomoć Marine Kostelac i glumca Vida Baloga u ulozi hrvatskog Hagrida, za ovu prigodu nazvana Vjed.

Zapravo se činjenica da organizatori nisu dobili prava za prikaz i uporabu motiva iz filmova o Harryju Potteru pokazala poticajnom. U režiji iznimno maštovite Dore Ruždjak Podolski, redateljice koja točno zna mjeru i koja ni u jednom trenutku ne dopušta da bajka prijeđe u kič, rabljeni su nazivi i imena iz priča Ivane Brlić–Mažuranić. Uloga Vjeda Baloga i Razradbenog klobuka bila je da djecu na duhovit način uvedu u glazbene brojeve. A oni su to činili doista odlično. Uz pomoć nekolicine malih čarobnjaka iz publike izgovorene su čarobne riječi (i opet narodske, domaće, poput Enci, penci na kamenci ili Crvena kraljica jedan, dva, tri) i te su riječi uvodile u glazbu.

Glazba je tako predstavljena kao prava čarolija, a posao dirigenta Dinka Appelta i članova Zagrebačke filharmonije bio je da se samo nadovežu na pripremljenu atmosferu. Appeltov senzibilitet za glazbu zabavnijeg tipa učinila je i Williamsova Pottera – inače u filmovima dosta teškog za slušanje – doista novim oblikom magije. Ovdje treba istaknuti da Williamsove partiture izvođačima uopće nisu jednostavne i da se orkestar ni na trenutak nije mogao opustiti, jer magija ne bi funkcionirala (puhačke dionice iznimno su zahtjevne, a nismo mogli ne primijetiti čak sedam udaraljkaša u pozadini orkestra). Glazbenici su potpuno uhvatili pozornost malih (što je bilo iznimno teško, jer su u publici bila vrlo mala djeca), ali i velikih ljubitelja filmske glazbe. Malim je gledateljima praćenju glazbe pomagalo i platno s animiranim prikazima perja, svijeća, apstraktnih oblika, boja, balona… (zamisao je podsjećala na Bachovu Toccatu i fugu iz Disneyjeve Fantazije) koji su hvatali glazbene pokrete, zamahe i poneku Williamsovu glazbenu doskočicu. Doista, svaka čast animatoricama Nives Sertić i Ireni Andreić. U fantaziranju je sudjelovala i rasvjeta (B. Popović, režija; I. Šeler, programer), koja je također pratila glazbena zbivanja. Ukratko, koncert je u svakom (vizualnom i auditivnom) pogledu bio divan. Bio je više od koncerta, čak i više od filmske glazbe, jer glazba je izdvojena iz filmskog konteksta, ali joj je dana nova scensko–bajkovita, pa i edukativna uloga. Nadam se da će nam Filharmonija prirediti još takvih magičnih doživljaja (filmsku glazbu ne vole samo djeca)…

Irena Paulus