Beži Jankec

Beži Jankec

Crveni kišobran još jednom potvrđuje potrebu za repertoarnom afirmacijom domaćih klasika dječje književnosti

Čiste i nedvojbene umjetničke i etičke vrijednosti koje struje s pozornice Kazališta Žar ptica potvrđene su i najnovijom premijerom toga dječjeg teatra: Crveni kišobran Višnje Stahuljak, nastao početkom šezdesetih, sudeći prema reakciji gledališta prepuna djece, ima sposobnost da barem na pedeset minuta preuzme vlast Spidermanu, Wenomu, Electrici, Piratesima — nedvojbenim vladarima današnjega dječjega svemira. Na trista čuda u Crvenom je kišobranu spreman dobroćudni i marljivi zagorski sluga Jankec, šegrt nemilosrdnoga gazde Grge (lik sasvim nalik na pohlepne gazde, pokvarenjake i autore ekonomske tragedije u Hrvata). Uzorno izgrađena scenska struktura redatelja Želimira Mesarića temeljno je organizirana na polaritetu teksta Višnje Stahuljak, na razmeđi sna i jave. Pobjegavši od okrutnoga gazde, dobri Jankec odlazi na Mjesec po tri dlake s pomoću kojih rješava svoje nevolje, ali i nevolje istarske, dalmatinske i ličke obitelji koje je putem slučajno upoznao. Spretan osmeročlani glumački ansambl, predvođen Robertom Boškovićem u ulozi Jankeca, ostvario je petnaest uloga u sjajnu spoju stilizacije i konvencije likova. Među njima suptilnošću i sugestivnošću izvedbe posebno su se istaknuli Asja Jovanović kao Mjesečeva majka te Drago Utješanović kao Mjesec. Bolje od ikakva komentara o logičnosti, funkcionalnosti te ljepoti scene i kostima Zlatka Boureka te svjetla Olivija Marečića valja zabilježiti da je taj rad dječja publika popratila jednim udivljenim, mnogoglasnim — aaaaaaaaaaaaa! Lepršava i okretna glazba Arsena Dedića, izvrsna igra Mihovila Dulčića s tipološkim jezičnim oznakama, premrežavanje naturalne i snovite koreografije Svetlane Lukić — a sve to u duhovnome dijalogu s maštom Višnje Stahuljak — još su jednom potvrdili potrebu za repertoarnom afirmacijom domaćih klasika dječje književnosti.

Dubravka Lampalov