Zanimaju me pojedinci i njihove intimne priče

Zanimaju me pojedinci i njihove intimne priče

Jedan od stožernih ljudi produkcije i realizacije hvaljenoga Direkta, nastala u produkciji živahnoga Fade Ina, Nebojša Slijepčević, polivalentni filmski pregalac, na ovogodišnjem, 3. Zagreb Doxu, koji se održava od 26. veljače do 4. ožujka (više na: www.zagrebdox.net), predstavlja svoj novi film „Za 4 godine“.

Čime objašnjavate globalnu renesansu dokumentarnog filma?

— Nekoliko je ključnih faktora. Prvi je razvoj videotehnologije. Danas su kamere koje zadovoljavaju minimalne profesionalne uvjete dostupne svima, a gledljivi rezultati mogu se dobiti i bez dodatne rasvjete. Danas svatko može snimiti dokumentarac. Danas dokumentarce rade i ljudi bez ikakva formalnoga filmskog obrazovanja, no autentične potrebe za komunikacijom putem filmskog medija. To dokumentarnoj formi daje svježinu koja je prije bila rezervirana za umjetničke grane koje ne ovise toliko o tehnologiji. Također, danas u dokumentarcima možemo vidjeti životne situacije koje su prije bile jednostavno nesnimljive. A jedna je od konstanti u razvoju filmskoga medija težnja hiperrealističnosti, koja je konačno i dostignuta — ponajprije u dokumentarcima.

Drugi je decentralizacija medija, koja se dogodila sa širenjem interneta. Danas dokumentarci progovaraju o temama od globalnog interesa sa stajališta koje ne odgovara institucijama na vlasti. Primjer su tomu brojni filmovi koji se bave misterijom 11. rujna: In Plane Site, Loose Change i ostali. Iako postoji veliki interes za takve filmove, do pojave interneta — ako bi i bili nekim čudom snimljeni — jednostavno ne bi našli put do publike.

Treći je okretanje filmske industrije zahtjevnijoj publici, koja je već dugo zanemarena. Dugo godina glavna ciljna publika filmske industrije bili su gledatelji željni brze zabave, akcije i specijalnih efekata, jer su razmjerno lako predvidljivi, što je i glavni kriterij strogih ljudi koji raspolažu novcem. No pojavom multimedije, računalnih igara i televizijske hiperprodukcije šunda filmska industrija gubi monopol na proizvodnju zabave. Prisiljena je tražiti nova tržišta, što otvara prostor dugo zanemarivanim formama i žanrovima.

Je li interes za dokumentarce u Hrvatskoj tek dio globalnoga trenda ili se tu slučilo još ponešto? Recimo, institucionalna potpora?

— Po mojem iskustvu institucionalna je potpora slaba ili nikakva. Sve svoje filmove napravio sam dosad bez kune od Ministarstva kulture ili Dokumentarnoga programa Hrvatske televizije — u produkciji nezavisnih producenata poput Fade Ina i Factuma, ili, kad je HTV u pitanju, u redakcijama Programa za mlade i Programa za manjine.

Upravo su nezavisni dokumentarci u Hrvatskoj i najbolji. Razlog je tome što produkcija dokumentarnoga filma mora biti vrlo fleksibilna. Teško je planirati termine snimanja unaprijed. Ekipa filma mora biti mala i spremna na brzu reakciju i usred noći, ako je potrebno. A glomazne i trome institucije to samo koče. Primjerice, na HTV-u zahtijevaju rezerviranje termina kamere po mjesec i više dana unaprijed, a trajanja snimanja vremenski su strogo određena. Kvalitetu tako proizvedenih dokumentaraca svi znamo.

S Ministarstvom kulture situacija je još i gora. Na rezultate natječaja čeka se po šest i više mjeseci, a za dobivanje financija i mnogo dulje. Primjerice, na prošlogodišnjem natječaju predložio sam dokumentarni film koji bi se bavio kontroverzom oko građenja crkve u Travnom, koja je u doba natječaja bila još pod upitnikom. Srećom, film mi nije odobren — jer kad su objavljeni rezultati naječaja, crkva je bila već do pola izgrađena.

Interes publike vidim kao reakciju na prezasićenost našega medijskog prostora smećem, glupošću, licemjerjem i lažima.

Nedavno je u Hrvatskoj nabrojano tridesetak najrazličitijih filmskih festivala. Kako objašnjavate taj trend i je li nam potreban?

— Smatram da je to sjajno, jer pokazuje zanimanje publike za filmove koje ne mogu vidjeti u kinima — jer ih nema, ili su okrenuta isključivo Hollywoodu. U situaciji kad se kina u Hrvatskoj mogu nabrojati na prste ljudi traže druge načine da uživaju u filmu.

Meni kao jednom od onih koji su odlučili u životu raditi filmove to je ohrabrenje i pokazatelj da izbor nije bio besmislen. Još prije nekoliko godina bio sam u dilemi.

No vjerojatno će u budućnosti broj festivala opasti, jer većina ih počiva na entuzijazmu pojedinaca. Nadam se samo da će barem Motovun i Zagreb Dox preživjeti.

Iz, čestitam, vašeg odličnog novog filma Za 4 godine, koji počiva na svojevrsnoj beskonačnoj petlji — jer mladić koji je putovao na proštenje u Mariju Bistricu pritom strada, te se, kao vjernik, nada da će za deset godina opet prohodati, a do toga su mu ostale još četiri godine paralize i strpljenja — prosijava, ako išta, zadivljenost vjerom koja daje vitalnost. Nije li vjerski fatalizam u opreci s civilnim aktivizmom?

— Nisam vjernik, ili, točnije — ne vjerujem ni u jednu od institucija koje smatraju da imaju monopol na vjeru.

No ne bih bio isključiv. Po mom shvaćanju bit civilnog aktivizma kvalitetan je život svakoga pojedinca u društvu. Ako netko pronalazi rješenje za svoje životne probleme uz pomoć Katoličke crkve — super, nemam ništa protiv, dapače, čestitam.

Kakav biste film napravili u uvjetima holivudskoga budžeta i infrastrukture?

— Nemam pojma, vjerojatno bih se pogubio. Otkad sam se počeo obrazovati za redatelja, treniran sam da razmišljam samo o filmovima snimljivim u no-budget — uvjetima i na neki čudan način uživam u tom ograničenju. Razlika između zbilje i umjetnosti upravo je u okviru.

Kako se osjećate kada vas slijepac zamoli da ga prevedete preko ulice?

— Ili su zagrebački slijepci dovoljno snalažljivi, ili sam ja iznimno nepažljiv — no to mi se još nije desilo. No kako ni Slijepčevići nisu poznati po dobru vidu — možda je baš tako i dobro.

Razgovarao Kruno Lokotar