U zmajevu gnijezdu

Jesu li Kinezi ljudi kojih nema?

Posve besmisleno pitanje... pa Kinezi su svagdje, ima ih oko (tko bi znao točno) 1,35 mlrd, a naše su (i svjetske) trgovine prepune kineske robe. Jeftine majice za nekoliko pranja, obuća od lažne kože, gumene tenisice (tko se još sjeća tzv. šangajki), papirni lampioni, igračke-plastičare koje mame kupuju djeci samo da ih se riješe i da ih prestanu gnjaviti, obično subotom kada idu na plac, ali i šarena kineska kuhinja koja sojine klice, rižu i bambusovo stablo pretvara u neodoljivu nepčanu i vizualnu gozbu, filmovi koji osvajaju prve nagrade na najvećim svjetskim festivalima (nedavno i na berlinskom), i bojama prezasićene proslave kineske Nove godine... Kinezi su stigli i k nama, njihov put prema zapadu (Amerika, Australija, Europa) počeo se sve više zaustavljati i u Hrvatskoj. Postali smo dio modernoga svijeta. Svjetski nomadi u potrazi za kakvim-takvim boljim životom otkrili su mogući novi teritorij. Markirali ga, zabili u svoj komadić gole egzistencije vlasničku i poslovnopravnu zastavicu. Svaki zagrebački kvart ima svoje Kineze. S Kajzerice kao baze raskinezio se beli Zagreb. Svoje viđam na stubama pješačkoga pothodnika na Folki, ispod tramvajskog stajališta kako tihim glasovima, a čini se da mljackaju kada pričaju, raspredaju o tko zna čemu. Gestikuliraju rijetko. Asortiman klasičan — majice, košulje, igračke, tu i tamo pokoji sastojak za kinesku kuhinju, široki osmijeh od kojeg im oči postaju još tanje, tek crta na licu boje limunova soka. Likovi-znakovi iz ekspresionističke poezije. Dobal dan, dobal dan... Stoje po strani, poput mrvica na golemu stolu, zagubljeni među sitnom, bezvrijednom robom, stopljeni s okolinom, lelujaju na vjetru kao njihovi zmajevi... Tek sijevaju okicama, i guraju dalje, s najvećim povjerenjem u vlastitu trgovinu i sudbinu. Dobal dan... A China shopovi, Kina shopovi, ili kako se već varijantno nazivaju... mnoštvo po cijeloj Hrvatskoj... samo ih je u malom Bjelovaru već tri ili četiri, u Brodu i Puli nekoliko, u Splitu desetak, pa Poreč, Rijeka, cijela obala, u Zagrebu im se ni broja ne zna. Inače, Kinezi i brojanje... kompliciran posao. Zapamtio sam zamjedbu mlade Bjelovarčanke koja tu i tamo znade zaći kod Kineza, barem da vidi što ima, a onda obično nešto i kupi, jer malo košta: »Kineskih je trgovina sve više u Bjelovaru, ali tih ljudi, Kineza, nema nigdje. Nećete ih sresti u drugim trgovinama, ni na tržnici, ni na pošti, ni navečer na korzu, gdje je cijeli Bjelovar, ne možeš ih nigdje vidjeti, kao da ne postoje, navečer zatvore svoje šopove, i nema ih. Sutra su opet u trgovini, sve normalno...«. Od vjetrovite kineske provincije do Bjelovara dug je put, ako to uopće možemo zamisliti. Potpuno novi svijet, gumb za aktivaciju snalaženja i preživljavanja u tuđem vremenu i prostoru uključen. Sretna vam, hrvatski Kinezi, godina vaše Zlatne svinje!

Jer kod nas je svinja za krkanje, a zmajevi nisu od papira, oni su osobe tvarne, građani zaslužni. Iako je svinja na visokoj cijeni u kineskoj tradiciji, kulturi i narodnom vjerovanju, predsjednik Mesić je na zagrebačkoj proslavi kineske Nove godine poželio da bi ipak i radije bio zmaj. Svinja je super, ali zmaj, čovječe... Ono što Mesić snuje — Bandić ostvaruje. Okitio se zmajevom lentom (krila je imao otprije), ceremonijalno prisegnuo i zazmajilo ga obredno neki dan u Družbu Braće hrvatskoga zmaja, tamo je pio iz zmajskog pehara i odabrao sekciju kulture za svoju misiju te crvenu svijeću kao svoju luč (esdepeovac!), tako da će njegovanje hrvatske baštine i kulture postati još istaknutiji motiv i nadahnuće za rad najboljem i najskromnijem zagrebačkom gradonačelniku. Bolju grotesku i arabesku na zbiljski život i ljudske karaktere i običaje ne bi mogli smisliti ni Rokeri s Moravu. Time smo zaključili i raspravu oko preuređenja Cvjetnoga trga, ali i podvukli vatrenu zmajevu liniju ispod naseljavanja Meštrovićeve svemirske gromade u središte grada. Gumb za aktivaciju snalaženja i preživljavanja odavno uključen, Bandić je autohtoni hrvatski Kinez. Kada ovaj Zmaj od Kamenitih vrata IV pokuša govoriti kakti Zagrepčanec, on zapravo sriče po kineski, šušti, pišti, nitko ga ne razumije. Nekaj tu ne štima, gospon gradonačelnik (na Bandićevu pidginu: Nekaj tu ne valja, Milane moj)! Ali što... treba se dosjetiti. Od kineskih ravnica do Bjelovara, od kulturne revolucije do demokracije... dug je put, da ponovimo lekciju. Možda bi trebalo slušati i druge, a ne samo sebe. Zmaju jedan.

U međuvremenu, predsjednik je Mesić u Splitu proglašen, zajedno s ministrom Čobankovićem, knezom maslinarstva na istoj svečanosti na kojoj su imenovani i vitezovi. Knezovi, vitezovi, zmajevi, polutajna društva, obredi, pehari, prisege, i kosooka bića u čudnovatoj zemlji iza sedam gora...

Ivica Matičević