STANOVITO MJESTO

STANOVITO MJESTO

Svaki pisac koji se nađe u napasti da povjeruje u veliku važnost vlastite osobe i u golem utjecaj svojih knjiga, neka pokuša razmisliti o tome gdje se sve te njegove knjige čitaju. Neka nabroji sva mjesta kojih se može sjetiti. Pa kad tako izreda knjižnice, parkove, vozila javnog prijevoza, dnevne i spavaće sobe, čekaonice i učionice, sjetit će se i onoga čega se prije ili poslije morao sjetiti: sjetit će se zahoda. I, morat će sebi priznati da silno mnogo ljudi čita knjige u zahodu, pa da nedvojbeno mnogi tako čitaju i njegove knjige. To će pisca prizemljiti i izbiti mu iz glave fantazije o vlastitoj veličini.

Ali, to će mu možda dati i temu za razmišljanje. Upitat će se on, naime, zašto tako mnogo ljudi čita u zahodu. Zašto se ta navika smatra društveno prihvatljivom i samorazumljivom, i to do te mjere da ponegdje u zahode instaliraju police s knjigama? Zašto u zahodu čitaju i oni koji inače od čitanja bježe? Što se time dobiva, što se time postiže?

Gruntajući tako, počet će se prisjećati ljudi za koje zna da čitaju u zahodu, pa će ih pokušati klasificirati i načiniti njihovu tipologiju. I, prvo što će uočiti bit će činjenica da se klozetski čitači dijele na dvije velike grupe: na one koji čitaju potajno (ili im je barem svejedno hoće li drugi ljudi znati da oni čitaju u zahodu), i na one koji to čitanje naglašavaju, pa se uvijek i potrude da netko vidi kako oni nose knjigu u ćenifu.

Onda će analizirati najprije prvu skupinu, one koji potajno čitaju u zahodu. I, zaključit će da njihovo ponašanje najviše ovisi o onome što se u zahodu radi. To što se ondje radi, naime, može biti ugodno, jer znači olakšanje, ali može biti i neugodno, jer znade teći teško i bolno. Tako će pisac pomisliti da se možda i knjiga u zahodu veže uz pojmove ugode i neugode. Jedni ljudi uživaju u onome što ondje čine, pa im treba još samo knjiga da doživljaj bude potpun. Drugi ljudi opet imaju problema s onim što se u zahodu radi, to im stvara muku, pa tako posežu za knjigom da bi im odvratila misli od tih ozbiljnih problema i da bi im nekako olakšala olakšavanje.

Ukratko, za one koji potajno čitaju u toaletu, to je čitanje način da izađu nakraj s vlastitim tijelom i njegovim funkcijama, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu.

Drukčije je u onih koji naglašavaju i ističu svoju zahodsku lektiru. Njih na to može potaknuti samo jedan od dva razloga. Ili oni, hvatajući demonstrativno knjigu prije nego što krenu u nusprostorije, naglašavaju kako su toliko fini da su im neugodni čak i vlastiti fiziološki procesi, pa im je zato potrebno da uz pomoć knjige i sami pred sobom sakriju što to zapravo rade u onoj tamo prostorijici. Ili ti ponosni zahodski čitači žele kazati kako su toliko željni znanja, toliko odani kulturi i uzdizanju, da ne mogu dopustiti ni da im onih nekoliko minuta u toaletu prođe uzalud, pa i onamo idu s knjigom.

Takvi čitači, dakle, uz pomoć zahodske lektire rješavaju neke probleme svojega društvenog statusa, nastoje izgledati bolje u očima drugih ljudi.

Kad sve to zaključi, onaj pisac s početka naše priče može smatrati da je riješio tek polovicu problema. Jer, postoji i druga velika skupina čitatelja — praktički pola čovječanstva — a to su oni koji nikad ne čitaju u zahodu. Ako, dakle, sad znamo zašto neki ljudi čitaju u tome diskretnom prostoru, obvezni smo još odgovoriti zašto oni drugi nikad ne čitaju. Rekao bih da se i ta skupina ljudi — nazovimo ih kratko zahodskim nečitačima — može podijeliti na dvije manje podskupine.

Prvi su oni koji ne žele da ih knjiga ometa u onome što u klozetu rade. Knjige, naime, osobito ako su napete, imaju tu osobinu da čovjeku obuzmu svu pažnju i uskrate mu sposobnost da se ičemu drugom posveti. Zato se valjda može dogoditi da netko zbog knjige koju je sa sobom ponio u kondut i ne obavi ono zbog čega je onamo krenuo. A još ako je ta radnja za njega i inače problematična, pa traži punu koncentraciju, bit će jasno da mu knjiga može biti prije na smetnju nego na korist.

Drugi su čitatelji oni koji ne žele da ih zahodske radnje ometaju u čitanju knjige. Oni čitaju tako što se posvećuju lektiri cijelom svojom osobom, pa im je zato nemoguće da rade išta drugo dok se bave knjigom. A budući da zahodski poslovi ipak iziskuju stanovitu količinu pozornosti, dogodit će se da doživljaj knjige bude nepotpun ili uopće nikakav. Zbog toga je bolje i ne misliti na knjigu kad se čovjek uputi onamo kamo se svaki dan mora uputiti.

Kad naš pisac i to riješi, pred njim će iskrsnuti još jedno pitanje. Ono glasi: koja je od dvije skupine čitatelja u pravu, oni koji čitaju u zahodu ili oni koji ne čitaju? Postižu li oni prvi da im boravak u zahodu bude poetičan, ili postižu da im doživljaj literature bude sličan opstipaciji? Da li oni drugi, odvajajući strogo te dvije djelatnosti i te dvije sfere života, postižu samo to da im čitanje bude naporno kao tvrda stolica, a obavljanje stolice ozbiljno i odgovorno kao čitanje stručne literature?

Isto tako rečeni pisac nikad neće doznati ima li među onima koji konzumiraju njegove knjige više onih koji to čine u zahodu ili više onih koji to nikad ne čine u zahodu. I, ako je iskren, priznat će sebi da na sve pristaje, samo neka ga čitaju.

A ako je optimist, zaključit će na kraju da od cijeloga tog njegova umovanja ipak ima i nekakve koristi. Jer sad, kad je sve to zaključio, lako može razaznati u koju skupinu čitača pripada koji od njegovih kritičara. Jer, činit će mu se nesumnjivim i očiglednim da je u pedeset posto njih doživljaj literature izrazito usran.