Smrt subkultura mladih?

Smrt pojma subkultura mladih događala se od kraja osamdesetih do sredine devedesetih, u svijetu sociologije i srodnih znanosti, a novinarski diskursi proglašavaju tu smrt periodično svakih pet do deset godina. No, smrt se nije dogodila, iako je njezino događanje bilo poticajno, uzrokujući neke nove pojmove

Ovaj pomalo senzacionalistički naslov ukazuje na niz percepcija pojma subkulture, kako u akademskom svijetu, tako i izvan njega. Smrt pojma događala se od kraja osamdesetih do sredine devedesetih, u svijetu sociologije i srodnih znanosti, a novinarski diskursi proglašavaju tu smrt periodično svakih pet do deset godina. No, smrt se nije dogodila, iako je njezino događanje bilo poticajno, uzrokujući neke nove pojmove, poput neoplemena, afektivnog saveza ili ekspresivne zajednice.

Pojam subkulture obilježio je američku sociologiju devijacije pedesetih godina, počeo se gubiti tijekom šezdesetih ustupajući mjesto lepezi društvenih pokreta i stilova pod imenom kontrakulture, da bi se vratio sedamdesetih i osamdesetih godina u okrilju birminghamske škole, označavajući britanske i poslije planetarno raširene životne stilove i identitete mladih poput modsa i rockera, skinheadsa, punka, nogometnog huliganizma itd. Funkcionalisti iz pedesetih, baš kao i marksisti iz sedamdesetih, smatrali su da subkulture mladih nastaju u radničkoj klasi, u nižim slojevima društva. Iza koncepta subkulture stajala je zamisao o društvenim klasama kao socijalizacijskim svjetovima, o različitim socijalizacijskim obrascima bogatih i siromašnih, pa se pojam roditeljske kulture odnosio na matičnu klasnu kulturu, a ne ne dominantnu kulturu općenito. Dok su Mertonovi učenici govorili o statusnoj frustraciji i strukturnim blokadama socijalne mobilnosti na koje mladi iz radničke klase reagiraju stvaranjem alternativnih karijera u subkulturi, marksisti poput Stuarta Halla, Phila Cohena, Dicka Hebdigea ponavljali su tezu o mladima iz radničke klase, samo su za njih subkulturni akteri značili i simboličke pokušaje razrješenja proturječnosti kapitalizma. Studentske pokrete i kulturološki otpor industrijskom društvu, koji se na sceni raznovrsnih kultura mladih uobličio kao hipi-pokret, često su smještali u srednju klasu, pa se u dijelu sociologije mogla naći teza kako je kontrakultura zapravo subkultura srednje klase. Ipak, s malo manje klasnoga determinizma možemo reći kako pojam kontrakulture označava skup društvenih pokreta i drugih aktera koji žele radikalnu društvenu promjenu, na svim razinama, u ukupnosti svakodnevnoga života, dok su subkulture oni akteri i simboličke strukture koje po nekim normama i vrijednostima odudaraju od uže ili šire roditeljske kulture, a mogu biti snažno posredovane tržištem, slobodnim vremenom i potrošnjom. Osamdesetih godina duh se kontrakulture pojavio u Europi pod imenom novi društveni pokreti, ponajprije mirovni, ekološki i feministički, ali i skvoterski, vegetarijanski i srodni. Takvi pokreti mogu biti prožeti nekim subkulturnim stilovima ali mnoge subkulture nemaju ništa sa društvenom promjenom, niti taj pojam ukazuje na neki smjer različitosti od dominantne kulture. Nema ništa revolucionarno u tome da netko cipelari čovjeka na zemlji ili obožava MTV; drugim riječima treba prestati pripisivati pojmu subkulture neku vrijednosnu priču, implicitno buntovničku ili oporbenjačku.

Nakon dominacije pojma subkulture, usporedno s rastom scene elektronske glazbe (techno, house, trance, breakbeat...) sociolozi su proglasili smrt pojma, pisali kako je on bio dobar za sedamdesete, ali nikako nije primjeren postmodernoj fluidnoj dinamici u kojoj je na djelu individualizacija, miješanje stilova i mogućnost da se prijepodne bude (sluša, pleše, živi) rockabilly, poslijepodne heavy-metal, a noću techno ili house, a da ne pripadate u potpunosti ni jednom od životnih stilova koji nastaju na osnovi navedenih zajedničkih nazivnika. Usprkos prevladavajućem odbacivanju pojma subkulture, uz opravdanu kritiku birminghamskih klasnih determinizama, uz nove pojmove i geografije kultura mladih, autori poput Hodkinsona vraćaju se tom pojmu smatrajući da za objašnjenje, primjerice, britanske goth-scene, nema boljega.

Ako je u akademskom svijetu smrt subkulture izražena odbacivanjem pojma i dobra dijela birminghamskih konotacija (klasa, otpor, simbolička solucija na problem proturječnosti kapitalizma), kako bi tu smrt mogli interpretirati drugi diskursi? U našem dvorištu, gdje uz negativne mistifikacije subkulture (sve su to nužno devijantni akteri, drogeraši...) postoje i pozitivne (to su sve urbane, buntovničke protuestablišmentovske inicijative), možemo očekivati ovu interpretaciju: subkulture su nekad bile zastupljenije, u doba rock-kulture, pa i punk-pokreta, a danas je ruralna kultura pobijedila urbanu, mladi slušaju narodnjake, oni koji slušaju techno puki su hedonisti, nema više nonkonformizma....

Jasno, proces retradicionalizacije nosi raznovrsne posljedice, no to s postojanjem subkulture nije u tako izravnoj vezi, posebno ako odustanemo od nepotrebnih mistifikacija. Drugim riječima subkulture žive i dalje, odstupanja nekih normi i vrijednosti ne moraju nužno ići u smjeru isključivo stečenih identiteta, mogu ići u smjeru pripisanih, naglašavanjem pojedinih dimenzija (poput nasilja), koje su snažne u roditeljskoj kulturi. To znači da uz glazbene pravce postoje mnoga druga posredovanja nečijega životnog stila, da subkulturni otkloni od konvencija mogu ići u smjeru kojim ide dio skinheadsa, nogometnih huligana, ili sasvim mimo starinskih podjela, prema ekstremnim sportovima ili izradi grafita.

Narodnjaci su nekima argument o ruralnoj kulturi, propadanju, političkoj nekorektnosti. Drugima služe za razvijanje stereotipa o mafiji, kokainu, pištoljima i glazbi crne kronike, a trećima za vlastito uzdizanje u urbanu elitu na osnovi pljuvanja po nečem tako ruralnom i primitivnom. Međutim, za sociologiju subkultura mladih (i srodnih fenomena) riječ je o zanimljivoj igri dominantne kulture i subkulture, igri koja nije uvijek lako čitljiva, s obzirom na hrvatski kontekst različitosti i sličnosti; ekonomske, regionalne, socio-kulturne.

Stigmatizacija i moralna panika predstavljaju već klasičan obrazac, osobito unutar medijskoga jezika, a prisutni su i neki drugi elementi koji nas u priči o narodnjacima podsjećaju na stare lekcije iz promatranja subkulturnih afilijacija na osnovi glazbe. Dok čekamo pravo istraživanje, postavimo hipotezu o narodnjacima kao subkulturnom stilu, barem u kontekstu Zagreba kao najvećeg urbanog središta u Hrvatskoj.

Benjamin Perasović

Benjamin Perasović, znanstvenik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, poznat je kao sociolog subkultura i društvenih pokreta, adolescentskih životnih stilova, droga i ovisnosti, mladih te odnosa urbano — ruralno. Nositelj je kolegija Sociologija mladih — postmoderna perspektiva i seminara Subkulture mladih u suvremenom hrvatskom društvu na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Autor je knjige Urbana plemena — sociologija subkultura u Hrvatskoj.