Senzibilitet i gesta

Senzibilitet i gesta

Filipec posjeduje dar virtuoza koji bi se stjecanjem zrelosti mogao tesati u smjeru istovremene brige za pojedinost i cjelinu

Mladi riječki pijanist Goran Filipec poduzima ozbiljne korake u izgradnji inozemne karijere: njegov prvi CD objavila je riječka diskografska kuća Gis Records, pod uglednom međunarodnom etiketom Eroica, a koncertnu prezentaciju doživio je prije u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Izbor zahtjevnih skladbi Rahmanjinova i Musorgskog svjedoči o određenoj izvođačkoj samosvijesti, ali i o interesu za romantičarski virtuozitet. Po tom pitanju osobito su indikativne kompozicije Sergeja Rahmanjinova, jednog u nizu velikih pijanista–skladatelja koji je metom osporavanja bio najčešće zbog svoje neoromantičarske povijesne zakašnjelosti te široke popularnosti među slušateljstvom. Njegova rana Elegija, op. 3. br. 1, dio ciklusa Morceaux de Fantaisie u koji je Rahmanjinov uključio i svoj prvi i možda najstrelovitiji skladateljski uspjeh, Preludij u cis–molu, i u usporedbi s kojim spomenuta Elegija ničim ne zaostaje, zamjenjuje patetičnu virtuoznost preludija manje upadljivom melankolijom. Druga sonata za klavir, op. 36 plod je skladateljevih zrelijih nastojanja; štoviše, Rahmanjinov ju je nakon nastanka 1913. revidirao i skratio, zadržavši formalnu okosnicu uz odstranjivanje ili zauzdavanje pojedinih virtuoznih odsjeka, svodeći njezin nabujali slog na nešto koncizniju mjeru. Mišljenja se razilaze oko toga koja je od verzija sonate uspješnija (mnogi drže da je ona u svojoj izvornoj inačici daleko bliža osebujnoj razbarušenosti Rahmanjinova skladateljstva), no svakako je valjalo na ovitku CD–a naznačiti da Filipec izvodi spomenutu revidiranu verziju iz 1931. A Filipec to čini s pozamašnom dozom (poslužimo se stereotipom!) mladenačke spontanosti, podastirući ponešto pročišćen slog na jasan i relativno neproblematiziran način te – usporedimo li ga s nekim drugim izvođačima – svodeći uporabu rubata na manju mjeru. Oštar i razvidan pijanistički ton samo je u trećem stavku Rahmanjinove sonate ponešto uzburkan možda odveć brzim tempom i grubim gestama, no Filipec svakako posjeduje dar virtuoza koji bi se stjecanjem zrelosti mogao tesati u smjeru istovremene brige za pojedinost i cjelinu. To vrijedi i za izvedbu Slika s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog, koja ispunjava drugu polovicu nosača zvuka. Filipec je pojedine slike (npr. Tuileries i Tržnicu u Limogesu) finim osjećajem za minijaturu znao oblikovati na primjereno zaigrani način, a zaokruženost pojedinačnih slika povezati tipičnim pijanističkim zamahom koji odlikuje i izvedbe Rahmanjinovih skladbi. Nekima od stavaka, kao što su Bydlo i Samuel Goldenberg i Schmuyle, zbog možda još nedovoljno istančana osjećaja za izvanglazbeno, nedostaje unutarnjeg kontrasta i raznolikosti, dok posljednjih nekoliko makabričnih slika, koje ulaze u semantički prostor nadnaravnog, u nekim drugim izvedbama znade zazvučati dramatičnije i tajanstvenije. Filipecu kao pijanistu izrazita romantičarskog senzibiliteta i naglašeno virtuozne geste ipak polazi za rukom nadjačati spomenute nedostatke (ako ih kao takve uopće možemo shvatiti) te njegov dalji razvoj svakako treba pozorno pratiti.

Ivan Ćurković