Šekspirijansko čudovište

Šekspirijansko čudovište

U karakternoj ulozi sotonskoga protagonista, Whitaker nikad ne igra na lakšu kartu i bez preglumljavanja ili otkliznuća u karikaturalno i lakrdijaško donosi zrelu, veličajnu izvedbu koja uistinu dominira filmom

Kraljem Škotske ili Gospodarom zemaljskih zvijeri i morskih stvorova titulirao je sebe Idi Amin, ugandski tiranin i jedan od najnotornijih svjetskih despota, čiji je osmogodišnji režim (1971–1979) za osobom ostavio više od tristo tisuća mrtvih (mahom pripadnike progonjenih i mučenih manjinskih plemena Acholi i Lango). U fiktivnoj filmskoj verziji uspona (dolaska na vlast vojnim udarom), ogreznuća u ekscesno te početka pada najkrvavijeg afričkog diktatora u životnoj ulozi ovjenčanoj Oscarom, blista Forest Whitaker. U karakternoj ulozi sotonskoga protagonista (onakvoj za kakve su nagrade i izmišljene), Whitaker nikad ne igra na lakšu kartu i bez preglumljavanja ili otkliznuća u karikaturalno i lakrdijaško donosi zrelu, veličajnu izvedbu koja uistinu dominira filmom – kradući svaku scenu i kreirajući čudovište veće od života; šekspirijanskih dimenzija, s natruhama Tita Andronika i Otela, ludila i paranoje, prezentira deziluzionirana psihopata, masovnog ubojicu, pritom ga uvijek humanizirajući.

Karizmatik i fascinantna (mladom vjetropiru i oportunistu u tumačenju izvrsna, fauna iz Narnijskih kronika – Jamesa McAvoya, čak i očinska) figura, Idi Amin Foresta Whitakera veličajno je umišljen, hvalisav, bombastičan, grabežljivih očiju. Odnos Amina i McAvoyeva liječnika pak može se promatrati i kao mikropreslik odnosa između negdašnjih imperijalističkih moćnika i njihovih bivših kolonija; dok cjelokupan film nosi pečat uvijek opojna egzotičnog iz bjelačke vizure (Krvavi dijamant, Brižni vrtlar, Hotel Ruanda), čarobnog i tajanstvenog afričkoga kontinenta dobrohotnih žitelja i bogomdanih im psihopatskih vođa. Redatelj Kevin Macdonald, cijenjeni dokumentarist (potpisnik Baftina najboljega britanskog filma Touching The Void – Dodirnuti vrh), itekako ugrađuje dokumentarističku osnovu u tkivo radnje; pretvarajući je u prednost te suvereno mnogim dijaloškim scenama, kakvima film obiluje, pridaje napeto ozračje, pretvarajući ih u teatralne, drske intelektualne vinjete, a da dramski ritam djela nikada ne pati. U cjelini, riječ je o vrlo solidnu ostvaraju, kojemu se ipak možda može prigovoriti nedostatak distinktivnosti, no prepoznatljivu osebujnost itekako nadomješta jednostavna srčanost ekipe kakvom je prionula nastanku i kreaciji Posljednjega škotskog kralja i čija se emanacija svakako proteže i na gledatelje.

Katarina Marić