PUT KA SREĆI

PUT KA SREĆI

Orhan Pamuk, Snijeg, prev. Marta Andrić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.

»Svatko ima svoju pahulju«, vjeruje glavni junak romana Snijeg, misleći pritom na analogiju neponovljivosti strukture svake pojedine snježne pahulje i jedinstvenosti svakoga pojedinog ljudskog života i karaktera.

Za glavnu pahulju romana, pjesnika zvana Ka, osobito značenje imaju tri burna dana provedena u Karsu, kamo dolazi nakon dvanaest godina provedenih u političkom progonstvu u Frankfurtu. Kars je gradić pomalo začarane, kafkijanske atmosfere (mjesne novine sastavljaju se unaprijed, predviđajući događaje, vlada epidemija samoubojstava), a ta je tri dana zbog snježne mećave izoliran od ostaloga svijeta, što gostujuća glumačka družina koristi kao priliku da izvede / provede vojni udar i na stravičan način izbriše granice između umjetnosti i života. Za to vrijeme Ka, ponesen čudesnim nadahnućem, napiše zbirku (savršenih) pjesama, ostvaruje vezu sa Svilom, svojom ljubavi iz studentskih dana (koja je i bila tajni motiv njegova dolaska), i biva uvučen u političke spletke.

Pritom on sam ima vrlo malo utjecaja na zbivanja, uglavnom je, kao biće bez svoga mjesta i sidrišta u svijetu, pasivno prepušten slučaju i sudbini, koja ga tijekom romana, uvelike zahvaljujući i sentimentalnosti i naivnosti njegove naravi, od miljenika pretvara u žrtvu svoje ironije.

Događaje izlaže tobože brižan, u biti ironičan, a ponajprije veoma hirovit pripovjedač, koji informacije raspoređuje tako da u najvećoj mogućoj mjeri šokira ili frustrira čitatelja, naizmjenično ga približavajući i distancirajući od junaka.

Kronologija karskih zbivanja, od Kaova dolaska do odlaska, s postupnim razotkrivanjem Kaova životnoga konteksta, isprekidana je neočekivanim, šokantnim prolepsama, odnosno skokovima u bližu i dalju budućnost. Prolepse ponekad imaju oblik i efekt vremenskog odbrojavanja — kao tempirana, neizbježna katastrofa. Središnje značenje ima prolepsa u poglavlju 29/44, u kojem se radnja premješta u Frankfurt, sa skokom od četiri godine unaprijed. Ka je tada mrtav, a pripovjedač se uključuje u radnju i predstavlja kao njegov prijatelj te nemilosrdno i pomno otkriva detalje Kaova bijedna života tijekom četiri godine poslije Karsa. Umetnuto između dvaju poglavlja u kojima Ka u Karsu proživljava najsretnije trenutke života, to poglavlje funkcionira kao oštar kontrast i žestoko ironičan komentar. Dok se stanovnici Karsa prema Kau odnose s divljenjem i zavišću, kao prema nekomu tko se spasio turske besperspektivnosti, frankfurtski gradski krajolik pokazuje se kao naličje idealizirane Europe: bezdušan, komercijaliziran i otuđen. Spašeni je Ka u njemu živio, pokazuje se, povučenim životom tuđinca, u očajnoj bijedi i samoći, od socijalne pomoći i s tužnim utjehama pornografije.

Na tom mjestu u romanu dotad sveznajući pripovjedač, koji je raspolagao do apsurda preciznim znanjem o svakoj minuti zbivanja i svakoj pojedinosti junakove intime, odjednom se predstavlja kao osoba koja rekonstruira priču na temelju Kaovih bilježaka i svjedočanstava drugih likova. Radnja se na pripovjedačevu istragu, odnosno muke s rekonstruiranjem i rasvjetljavanjem nejasnih okolnosti Kaova odlaska iz Karsa i Kaove smrti, ponovno vraća u nekoliko posljednjih poglavlja. Tada postaje posve razvidno da je istina o Kau prelomljena kroz vizure nekoliko likova, sudionika i svjedoka zbivanja, putem medija (snimka televizijskoga prijenosa revolucionarnih događaja u kazalištu) i pripovjedačevom subjektivnom interpretacijom. Štoviše, u posljednjem poglavlju pripovjedač se posve usredotočuje na vlastite doživljaje u Karsu, koji djelomično ponavljaju odnosno parodiraju Kaove, jer pripovjedač je (Orhan), za razliku od pjesnika Ka, vrlo prozaična osoba.

Najveću privlačnost romanu daje obilje dvosmislena govora, skrivenih motivacija likova i dvostrukosti, lica i naličja, ljudi i događaja. Neprestano se prepleću društveni / javni i privatni motivi i ciljevi, odnosno osobno se maskira općim interesima. Povrh toga, čak i osobne, privatne želje izviru iz dubljega sloja skrivenih razloga, tako se npr. likovi zaljubljuju ne samo iz puke osamljenosti nego i iz zavisti i osvete, u fikcije ili pod utjecajem fikcija.

Pohvalno je svakako i da reputacija političnosti, koju Snijeg ima, ne proizlazi iz autorove tendencioznosti, nego počiva na usmjeravanju na paradoksalne političke situacije; situacije u kojima se, u ime slobode, demokracije i nenasilja, sloboda i demokracija brutalno krše (progon radikalnih islamista), a čin oslobađanja pretvara se u čin represije (zabrana pokrivanja muslimanskih žena).

Glavni je junak apolitična osoba, koja uvjerenje da se političkim djelovanjem može mijenjati svijet (na bolje), nakon sloma ljevičarskih ideala kojima je žrtvovao mladost, a nisu mu donijeli sreću, zamjenjuje mitom o intimnoj sreći, zaključivši »da je najveća sreća zagrliti lijepu i pametnu ženu, zavući se u kakav kutak i pisati poeziju«. U to čak u tolikoj mjeri povjeruje da u izljevima strasti u meksičkoj sapunici, koju ovisnički prate svi stanovnici Karsa (neovisno o dobi, spolu, ideološkom i vjerskom uvjerenju i zaokupljenosti političkim rabotama, spletkama i egzekucijama), pronalazi dublju životnu istinu. Mit o sretnu životu u dvoje u idealiziranu dalekom mjestu (Frankfurtu), povezan s potrebom za korjenitom životnom promjenom, temelj je njegove i Sviline veze. Koliko je taj temelj čvrst, pokazuje opaka ironija za kraj: dvostuka izdaja i apsurdan, očajnički pokušaj da se zadrži nešto što se u biti nije ni imalo...

Uostalom, obje su karske drame, politička i intimna, unaprijed osuđene na neuspjeh. Glumci-revolucionari svjesni su da je njihova vladavina ovisna o snježnoj izolaciji i da će s otvaranjem cesta završiti, a Kaova je propast naviještena već na prvoj stranici. Čak je i Kaova zbirka pjesama na kraju izgubljena te roman završava u posve pesimističnu i fatalističnom ozračju, s mišlju o apsolutnoj nemogućnosti svake promjene i sreće. Bilo da čovjek pokuša mijenjati svijet, bilo da želi samo zavući se u ljubavni kutak, ili se trudi stvoriti nešto lijepo — sve mu je uzalud.

No ipak; Ka doduše ni u jednom od tih pokušaja nije uspio, ali Orhan Pamuk je — barem što se opcije stvaranja tiče — bio mnogo sretnije ruke.

Svjetlana Sumpor