Prkosni Picasso i nacisti

Los Angeles Premda kazalište na zapadnoj američkoj obali i ne pokazuje osobite znake angažmana, poput off-broadvejskih kazališ-ta, i iako je mjuzikl i dalje najpopularnija forma, pojavi se ipak s vremena na vrijeme poneka zanimljiva kazališna produkcija. Picasso, drama Jeffrey Hatchera, pretvorena je u Geffen Playhouse u zanimljivu produkciju, neuobičajeno provokativnu za taj dio svijeta. Naime, Hatcher se koristi povijesnom činjenicom o Picassovu prkosnom boravku u zaposjednutom Parizu u doba Drugog svjetskog rata kako bi dramski promislio raspravu o umjetnosti u totalitarizmu. Picasso je ovdje suprotstavljen nacističkoj istražiteljici, koja ga pokušava nagovoriti da barem jedno od svojih djela osudi kao bolesno, kako bi ono s njegovim blagoslovom završilo na lomači za bolesnu umjetnost. Jasno, Picasso ne pristaje na to i razvija se serija dinamičnih dijaloga koji ne raspravljaju samo o umjetnosti. U režiji Gilberta Catesa drama Picasso uzbudila je inače kazališno pospan Los Angeles.

Moskva Tartuffeu vjeruje

Moskva I dok moskovske scene inten-zivno i s mnogo us-pjeha traže nove komade najčešće mla-dih autora, klasici ipak i dalje ne umiru lako. Moličreov Tartuffe prije dvije godine izveden je u MHAT-u u režiji Nine Čusove, da bi se ovih dana vratio na moskovske scene u produkciji koju potpisuje Vladimir Mirzojev u kazalištu Lenkom. Priča o licemjerju i društvu u kojem je ona važno sredstvo uspjeha čini se da ne gubi na težini u suvremenoj Rusiji, produkcija je zabilježila veliki uspjeh, a Mirzojev je stvorio svijet u kojem se »ljepota sudara s groteskom, a istina je skrivena u laži«, zapisao je John Freedman, jedan od najutjecajnijih ovdašnjih kritičara.

Populizam i kazalište

London Londonska kazališta ruše nove rekorde u gledanosti i gotovo dvanaest i pol milijuna ljudi koji su u prošloj godini kupili ulaznice za tamošnja kazališta svjedoče o pojačanu zanimanju za scensku umjetnost. No, njoj, slično kao i u Hrvatskoj, prijeti nešto što su kritičari i oni koji se profesionalno bave kazalištem nazvali populizmom. Naime, sve više novina objavljuje kazališne kritike koje pišu blogeri ili obični gledatelji, a televizija počinje s emitiranjem serija zasnovanih na uspješnim predsta-vama, ali s glumcima koji su često amateri. Populizam, kojem je često jedini kriterij broj gledalaca, prijeti britanskom kazalištu, plaše se profesionalci, u toj bi varijanti preživjelo samo ono što ima najviše publike, pa bi, po takvu kriteriju, najuspješniji i najbolji komad svih vremena bila Mišolovka Agate Christie, koja u jednom londonskom kazalištu igra već — 55 godina! Tretiranje kazališta kao nečega što vrijedi samo ako privlači dovoljno mušterija — moglo bi značiti i njegovu smrt, žale se neki engleski kazališni profesionalci.

Dodijeljeni Olivieri

London Opasnost u obliku populizma možda postoji, ali elitne nagrade opstaju i dalje. Dodijeljeni su Olivieri, najbolji novi tekst, iako je favoritom smatran Stopardov Rock’n’Roll, Harrowerov je mračni Blackbird, a najbolja nova komedija The 39 Steps adaptacija je djela Johna Buchana, nadahnuta Hitchcockovim remek-djelom. Nagradu za dramsku režiju odnio je za Millerove Vještice iz Salema (The Crucible) Dominic Cooke, a ta je produkcija i najbolja izvedba teksta koji nije novi (kategorija revival). Najbolji je glumac Rufus Sewell (Rock’n’Roll), a glumica Tamsin Greig (Mnogo vike ni za što). Što se mjuzikla tiče, apsolutno je razočaranje Spamalot, nastao prema filmu Monty Pythona, koji od sedam nominacija nije osvojio ni jednu nagradu.

Jasen Boko