Povratak moderni kao kritika moderne

Povratak moderni kao kritika moderne

Tonči Valentić, Mnogostruke moderne. Od antropologije do pornografije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.

Tonči Valentić, po struci prije svega filozof, premda njegovi stručni interesi sežu od komparativne književnosti, preko antropologije do sociologije, objavljuje znanstvene i stručne članke po raznim domaćim i internacionalnim časopisima, filmološke oglede i kritike. Ono što zapravo spa ja svu tu raznorodnu tematiku tek je nedavno objavljenom knjigom došlo na vidjelo: to je njegovo trajno tematiziranje moderne i procesa koji su doveli do onoga što se uobičajeno naziva postmodernom. No za razliku od većine suvremenih teoretičara, Valentić ne smatra da je postmoderna nešto samorazumljivo i koncept koji bi trebalo prihvatiti kao historijsku realnost. Nasuprot tomu, umjesto apsolutizacije postmoderne on se zalaže za ponovno redefiniranje same moderne. Premda naslovna stranica knjige, s vorholovski umnoženim likom, sugerira da ćemo u njoj pronaći ponešto od teorije simulakruma, i ne samo to, nego i ponešto od tzv. francuskoga stila pisanja, Mnogostruke moderne ne donose teoriju postmoderne, a ni ono što Barthes naziva užitak u tekstu. To su ujedno i dvije perspektive s kojih možemo promatrati knjigu: sadržajno i formalno. Krenimo najprije od sama sadržaja.

Za razliku od Baudrillarda, kao i drugih teoretičara postmoderne, Tonči Valentić poduzima naizgled paradoksalan, a ujedno riskantan korak, a to je svojevrstan povratak moderni. Sama knjiga sastavljena je od devet zasebnih i raznovrsnih poglavlja: Modernizam na kušnji: mnogostruke moderne i novi svjetski poredak, Moderna i proizvodnja stereotipa: strategije društvene marginalizacije, Metafore tržišta: postsocijalistička ekonomska transformacija, Tužni tropi: antropologija i autobiografija, Nova klasa i državna nomenklatura: studija o elitama u komunističkoj Jugoslaviji, Postmoderna i nestanak političkog, Književna historiografija i proizvođenje povijesti — bilješke uz Frangešovu Povijest hrvatske književnosti, Znanost kao konačna istina?, Seksualnost i transgresija: subverzivna moć pornografskih filmova. Ono što spaja na prvi pogled heterogeno štivo ponajprije je početna teza autora o mnogostrukim modernama. Preuzimajući Eisenstadtov koncept mnogostrukih moderni Valentić prokazuje modernističke teorije u rasponu od sociologije, filozofije, književnosti, antropologije, političke ekonomije i filmologije. Razlika spram tradicionalističkoga shvaćanja moderne u tome je da Valentić modernu više ne razumijeva u klasičnim parametrima kao jednostruk, jedinstven i homogen projekt zasnovan na utopijskoj paradigmi promjene društva, teleološkom razvoju ili napretku o svijesti o slobodi, nego se osnovne karakteristike moderne, poput demokracije, ljudskih prava, političke korektnosti, razumijevaju kao procesi s dva lica. To je važno stoga jer takvo stajalište oponira upravo ideologiji multikulturalnoga liberalnog kapitalizma koji tezom o moderni — kao što to recimo čini Fukuyama — nastoji sebe predstaviti kao jedini mogući i logični društveni sustav nakon pada Berlinskog zida. Ipak, čitajući ne samu knjigu, nego Valentićeve refleksije o knjizi, dobivam dojam da autor ipak prebrzo odbacuje postmodernistički diskurs kao sredstvo za promišljanje moderne. Naime, s jedne je strane njegova radikalna kritika moderne, a s druge strane stajalište da se upravo modernom može doprijeti do stalnoga sukoba i konfrontacije koja nam danas nedostaje. Premda je teza da je postmoderna bila kratkotrajno i pomodno poigravanje pojmovima, jer iz moderne zapravo nikad nismo izašli, u tom drugom dijelu posve točna (i to je osnovna i radikalna teza same knjige), ona s druge strane počiva na miješanju metodologije i sadržaja. Postmoderna kao kvazihistorijsko razdoblje doista ne otvara polje za otvoreni sukob i istina je da to često ne omogućavaju ni spisi koje bi se pogrešno moglo nazvati tek užitkom u tekstu, ali metodologija moderne kao sredstvo za borbu protiv same te moderne uvelike je problematična, jer je sama ta metodologija modernistička i oblikom zapravo provodi osnovnu tezu moderne o znanosti kao konačnoj istini. Čini mi se da je postmodernistički diskurs (dakle, ne sama postmoderna kao razdoblje) ovdje utoliko produktivniji jer istinu, ne samo u sadržaju nego i u praksi pisanja, traži u subverziji, transgresiji, seksualnosti, terorizmu, pobuni — dakle, upravo onim fenomenima ljudske zbilje koji dovode do pravog sukoba.

Osnovna teza knjige nije naprosto da bez moderne nema postmoderne, niti da je moderna već sadržana u postmoderni, nego je to — kao što sugerira sam koncept mnogostrukih moderni — uvid da su procesi trenutne duhovne situacije, kako bi to nazvao Jaspers, toliko složeni da naprosto ne možemo biti isključivi i govoriti o postmodernom stanju. U postmodernu uvijek je već uključena moderna i zapravo je teško razlučiti što su u njoj postmodernistički procesi, a što modernistički. Koliko god da je anglosaksonski stil i akribija u pisanju od Valentićeve knjige napravila prije svega strogo, ali iznimno jasno sociološko štivo, to je radikalna teza koju nam ona sugerira. U svakom slučaju, Valentić nam, sada kada je načeo tu ne samo političku i društvenu nego prije svega epistemološku problematiku, ostaje dužan. Ostaje nam dužan da na temelju ove knjige krene u radikalizaciju teze o mnogostrukim modernama, pa zašto ne i u svojevrsnu transgresiju, što nam već daje naslutiti posljednje poglavlje knjige, gdje Valentić upravo na temelju jednog kulturnog i popularnog fenomena (pornografije) tumači mehanizme moderne i mogućnosti prekoračivanja pravila, stereotipa, navika. Zajedno s Marijanom Krivakom i njegovim nedavnim prikazom Mnogostrukih moderni, nadam se da će autor, upravo na tom sadržajnom tragu i zbog konzekvencija vlastitih uvida o transgresiji, krenuti i u propitivanje, štoviše dekonstruiranje znanstvenog diskursa kao prakse. Jer, na kraju, ostaje već spomenuto, ali ključno pitanje: nije li upravo znanstveni diskurs prakticiran u Valentićevoj knjizi modernistički par excellence? Poznavajući dosadašnje Valentićevo djelo, možda bismo čak mogli tvrditi ne da je to ironija cijelog ovog izdanja, nego da je to — pa makar i autoru nesvjesna — dekonstrukcija same moderne. Jer, ipak, Tonči Valentić ponajprije je žestoki kritičar moderne, koji je, htio to ili ne, zbog iskustva sa zapadnim sveučilišnim sustavom, tijekom kojega je i nastao dio knjige, bio prisiljen pisati prema uzorcima svoga predmeta kritike, moderne. Da se posve intertekstualno opet nadovežem na Krivaka, volio bih čuti da je Tonči zapravo učinio ono što je Sokal učinio postmoderni.

Srećko Horvat