Poletni i mladi boemi

Poletni i mladi boemi

Splitski Boemi našli su sigurno utočište, publiku koja ih rado prima, nova srca koja će u sudbinama neke starije generacije prepoznati moguće iste zanose i osluhnuti tonove nostalgičnih uspomena

Malo je ljubitelja operne umjetnosti u Splitu koji ne znaju gotovo sve o Puccinijevim Boemima, pa je stoga i nova premijerna postava dočekana s velikim zanimanjem i ispraćena aplauzima zadovoljne publike na premijeri 22. i prvoj reprizi 24. veljače 2007. Ma koliko se Puccinijev šareni kaleidoskop zbivanja može učiniti lakim i ne baš obvezujućim projektom, vrlo je teško postići fuziju topline, intimnosti, humora, zanosa, ekstravagancije i strasti u takvoj viziji verizma koji će odudarati od mlade škole sjajnom melodijskom linijom, pjevnom konverzacijom i novom harmonizacijom.

Nova koncepcija Boema našla je u mladoj redateljici Dori Ruždjak Podolski realizatora koji ne zadivljuje toliko kazališnom maštom, koliko jednostavnošću i logičnošću scenskih rješenja sa svrhom da ostvari realističku i organsku stilsku koherenciju. Uspješnija u prikazu kozerskog i raspojasana poleta mladih umjetnika od drhtaja tanana senzibiliteta Mimi ili Rodolfa, dakle do skrivenijih slojeva ljudske psihe, redateljica je domišljatim vizualnim elementima blagdanski okitila drugi čin na zbijenim prostorima Latinske četvrti, dok je treći čin ostao na razini puke ilustracije ne dodirujući tragične dimenzije rastanka ni melankoliju, koju Puccini naziva passione disperata! U nastojanju da ostane vjerna životu i razradi neku lokalnu boju likova, naravi i atmosfere, Dora Ruždjak Podolski ponudila je niz uspješnih fragmenata (od gotovo ispražnjene sobe u četvrtom činu ili sjajna prizora smrti Mimi lica obasjana reflektorom i prosutih crvenih papirnatih ruža!), ali i onih koji su se pretvarali u neprirodnu egzibiciju (stalno pjevanje solista na rampi, izlazak cijelog ansambla na samu rampu na kraju drugoga čina s paradnim eksponiranjem trikolora...).

Scenografija Zvonimira Mihanovića uspjela je naći diskretan nagovještaj stila, niz detalja upozorava na likovnu vrijednost dekora, dok je kolorit slikarske palete usklađen sa žanrom predstave. Okvir živopisna realizma ipak mjestimično prelazi u grotesknu fantastiku (zapleten ulaz u prvom i četvrtom činu ili tako raspoređen prostor koji guši prostor za igru u drugom činu) ili nedovoljnu preciznost (primjerice, prozori na Badnjak trebali bi biti zaleđeni, crveni stolovi i stolci u drugom činu odveć su napadni). Majstorska ruka oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića začudo ne propušta svjetlo kroz prozore i ne mari previše za kontrast svijetlo — tamno, no mekoće i dramskih akcenata ima u izobilju. Kostimografkinja Barbara Bourek u traganju za poetskim fluidom Boema odlučila se za tamniju gamu, koja je ponekad odabranim krojevima i kombinacijom boja sugerirala prije melankoličnu (posebno nesretan kostim Mimi) negoli živahnu atmosferu (sjajan kostim Musette).

Dirigent Ivan Repušić temeljito je pripremio orkestar za odgovornu zadaću i tijekom izvedbi pokušao ostvariti jasne interpretativne vizure u kojima bi se tehnika premetala u dojmljivije muziciranje. Kod mladog Repušića iskrenost i veličina motivacije pokazali su se kao pouzdani pokazatelji puta, premda je glazbena dramaturgija često stvar duljega rada i dispozicije svih čimbenika. Ukratko, tek u drugoj izvedbi fina uravnoteženost pojedinih orkestralnih grupa i preciznija tempa urodili su poželjnom frazom i dopadljivijom tonskom slikom. Mladi solistički ansambl pokazao se sposobnim za velike zadaće. Unatoč forsiranju visokih tonova, a potom i tvrde atake tona (reprizna izvedba), fraza i dinamičko nijansiranje, lakoća emisije tona Tomislava Mužeka približili su nam Rodolfa, koji je najbliži Pucciniju toplinom i poniranjem u lik nesretna pjesnika. Mimi Valentine Fijačko usredotočena je više na vokalnu izvedbu, u kojoj se iskazala kao pouzdana i strastvena tumačiteljica potresne mlade švelje, mekih piana i fina dramatskog luka (koji ne treba razvijati u trenucima umora!). Kiril Manolov ostvario je vokalno i glumački bogat lik Marcella, s humorom i detaljima koji su potvrdili njegove potencijale, premda treba biti oprezan sa zavodljivom verističkom linijom. Gošća iz Beograda Snežana Savičić u drugom je pokušaju opuštenošću i koketnošću lirski kontrolirano zasjala kao elegantna i svojeglava Musetta, dok se više može očekivati od darovita, ali ovaj put nedovoljno artikulirana Luciana Batinića kao Collinea i Alena Ruška kao Schaunarda. Zbor opere i Dječji zbor bili su uvjerljivi i pouzdani.

Konačno, novi i mladi splitski Boemi našli su sigurno utočište, publiku koja ih rado prima, nova srca koja će u sudbinama neke starije generacije prepoznati moguće iste zanose i osluhnuti tonove nostalgičnih uspomena.

Tonći Šitin