OTVORENA ČITANJA, VJEČNA HTIJENJA

Izložba Renate Poljak, All One Knows / Sve što znamo, Galerija Miroslav Kraljević, 7. veljače – 2. ožujka 2007.

OTVORENA ČITANJA, VJEČNA HTIJENJA

Suptilno propitujući društvene institucije, Renata Poljak gradi ambijent u kojem je potrebno uložiti trud kako bi ga se u cijelosti razumjelo

Dvokanalnu videoinstalaciju All One Knows / Sve što znamo Renate Poljak vidjela sam prvi put prošle godine u Vukovaru u sklopu projekta Küba – Journey Against the Current Thyssen-Bornemisza Art Contemporary Francesce von Habsburg. U Elzovu dvorcu, u prostoriji pokrivenoj tapisonom koji nije mogao prekriti neravnine što su uvjetovale nesigurnost kretanja, Renatina je projekcija imala istodobno monumentalan i intiman karakter. Posve drukčije doživjela sam je na zagrebačkoj premijeri u Galeriji Miroslav Kraljević, lišenu topografskog i djelomično povijesnog bremena.

Dvije projekcije, iako se odvijaju istodobno, nisu međusobno ovisne u trajanju, a potmuli zvuk koji se probija u njihovu podnožju i potiče na kretanje i slušanje ona je naizgled krhka spona koja rad povezuje u cjelinu. Jedan je film nastao iz ruke, snimljen običnom 16-milimetarskom kamerom tijekom umjetničina putovanja od Beograda do Vukovara. Komentari što ga prate djelomično se teško razumiju; to je niz osobnih bilješki o onome što znamo, ili nam se barem činilo da znamo.

»Vukovar? Kako ne, znam gdje je! Išao sam više puta na Vukovar!«, jedna je od izjava koja poput okidača potiče monologe što ih pratimo tijekom projekcije. Pogled na beogradske krovove loop je koji poništava automatizirani mehanizam što je intenzivno djelovao tijekom devedesetih, dok prizori snimljeni na Dunavu djeluju poput kôdirane bilješke, odnosno poput samo naizgled romantična reza koji evolucijskom upornošću zaglađuje ozljede.

Film ceste, snimljen na Autoputu bratstva i jedinstva, skretanje prema Ovčari te prodori svjetla kroz barake u kojima danas obitava stoka, a koji povezuju doživljeno i viđeno, dijelovi su složena linearnog sustava kretanja potaknuta pokušajem osobnih prevladavanja raznovrsnih okolnosti koje su utjecale na nas. Nacionalizam, etnička pripadnost, političke zablude i strategije koje su zbog njih bile pokrenute uvjetovali su niz naizgled nepovezanih pričica u zaleđu kojih je potreba za komunikacijom.

Komunikacija je ključna riječ razumijevanja druge projekcije, snimljene u daleko dotjeranijoj produkciji. Priča o jednom paru snimljena je u nekom građanskom stanu s dominantnim i naizgled hladnim dnevnim boravkom kao središnjom scenom zbivanja. Kopljarov rad iz serije K9 Compassion na zidu utječe na atmosferu otuđenosti i nerazumijevanja. Razgovor između muža i žene djeluje poput monologa dviju osoba koje su odavno krenule svojim putem i više se ne mogu razumjeti. Ulančane replike djeluju poput onih iz neke televizijske sapunice, jer riječ je o preglumljenim scenama međusobna optuživanja zbog učinjenih propusta, važnost i značenje kojih akteri nisu na vrijeme prepoznali.

Proživljene traume okidači su koji uvjetuju pitanja što se događaju naknadno, kad je već prekasno. Razgovor između likova odvija se na hrvatskom i agresivno prekriva decentniji, no čini se važniji zvuk one druge — dunavske — projekcije na engleskom jeziku. Pitanje osobnih promašaja, greški zbog kojih se upada u bezizlazne situacije na taj se način pretpostavlja mnogim zajedničkim traumama, a agresivnost režirane scene (koju tako doživljavamo upravo zbog načina glume i banalnih televizičnih rečenica što smo ih u prilici stalno iznova slušati u kojekakvim reality-emisijama), nameće se suptilnim i zanimljivim opservacijama među kojima struji modificirani zvuk ljudskih koraka.

Zvučno podnožje zanimljiv je element videoinstalacije. To je svojevrsna osmica, zvučna petlja uglazbljenih koraka po parketu koja dopire iz zvučnika postavljenih na podu. Poput rijeke iz prve, odnosno izgovorenih riječi iz druge projekcije, ona utječe na poimanje prolaznosti, kao i osobnoga sudjelovanja u zbivanjima o kojima posredno doznajemo u radu. A ona su, dakako, mnogo slojevitija nego što se to može zaključiti na prvi pogled, jer u obzir uzimaju mnoge okolnosti društva koje je tijekom povijesti steklo brojne ožiljke, često nemoćno prevladati određene situacije, odnosno prepoznati opasnosti koje se daju naslutiti iz klišeja građanskoga, političkog, nacionalnog, rodnog i ostalih odnosa na koje se Renata Poljak referira.

Sve što znamo, naime, nije istovjetno svemu onome što bismo mogli znati, kad bismo htjeli. Za promjene potrebno je uložiti mnogo napora, a nespremnost na njih u konačnici dovodi do raspada braka, nezadovoljstva, nepovjerenja, ratnih sukoba i nezamislivih patnji. Suptilno propitujući društvene institucije, Renata Poljak gradi ambijent u kojem je potrebno uložiti trud kako bi ga se u cijelosti razumjelo. U rekonstrukciji javnog i privatnog, političkog i intimnog, voljnog i traumatskog diskursa, uz ostale, interpretira neke od temeljnih ljudskih želja, ishod kojih je posve neizvjestan.

Sandra Križić Roban