Od pamtivijeka

Od pamtivijeka

Terry Eagleton, Sveti teror, prev. Dinko Telećan, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.

Za razliku od obilja recentne literature koja se bavi posve opipljivim pojmom terora, čemu su u potpunosti pridonijeli suvremeni događaji i prijetnja terorističkim napadima, Terry Eagleton u novoj knjizi okreće se nečem posve drugom: njegova nakana nije ispisivanje još jedne u nizu političkih studija o terorizmu, nego shvaćanje terora iz posve metafizičkog konteksta. Poput Benjamina, za kojega je (u glasovitoj formulaciji) svaki civilizacijski čin ujedno i barbarski čin, i za Eagletona je zamisao terora neraskidivo povezana s europskom civilizacijom i korijene vuče još od predmodernog svijeta i najstarijih razdoblja povijesti u kojoj se ljudska bića »od pamtivijeka pljačkaju i kolju«. Ono što je u toj genealogiji terorizma (od prastarih obreda i srednjovjekovne teologije pa sve do modernoga doba kojim vlada nesvjesno) posebno zanimljivo upravo je metafizički temelj toga pojma, čiji razvoj zapravo čini okosnicu knjige. Sveti teror zgusnuto je štivo koje zahtijeva strpljiva i obrazovana čitatelja, spremna da se probija bezbrojem referencija i povijesno-kulturnih linkova, no taj se trud itekako isplati. Polazeći od već spomenute teze o suputništvu civilizacije i barbarstva te opreke kulture i prirode (o kulturi koja se rađa tek podčinjavanjem prirode Eagleton je ekstenzivno pisao i u Ideji kulture), autor dolazi do teze da je civilizacija od samih početaka bila utemeljena na smrti, poput kulture koja je u osnovi proizvod smrtonosnog nagona Thanatosa, čime se nasilje i teror umjesto prema nama samima okreće van, prema svijetu. Historijski gledano, za njega nema dvojbe: teror je od davnina primarno religijska ideja i povezan je sa sakralnim. Teza i nije posve nova (sjetimo li se radova Renea a Girarda, npr.), no Eagleton, kao i uvijek, uz osebujan stil i često bridak humor, donosi i dašak nove argumentacije.

Junakom prvog jasno artikulirana civilizacijskog terora tako postaje Dioniz kao »avatar Thanatosa«, »svetac zaštitnik kulture« i iskonska mješavina životinjskog i božanskog, pa je stoga dionizijska kultura ujedno i prvi pokret slavljenja nagona smrti i smrtonosne ekstaze. Međuigra u kojoj ono sveto postaje i prokleto i blaženo u isti mah, i sveto i okaljano, prema Eagletonu nastavlja se, povijesno gledano, u srednjovjekovlju, gdje se dionizijski sveti teror zamjenjuje božanstvom koje silazi u pakao Stvarnoga da bi u obličju Krista iskupilo čovječanstvo. Treći i posljednji čin te europske povijesti terora kao tragedije koju odlikuje »opsceni užitak« zbiva se od novoga vijeka naovamo, u politici i psihoanalizi. Prva je, prema autorovim riječima, teror naposljetku uvela u svoje područje, a druga ljubav prema smrti pretvorila u nesvjesnu žudnju za uništenjem: oboje je za posljedicu imalo depersonalizaciju terora i masakra, kao i posve novo shvaćanje slobode. Za suvremenoga je čovjeka ideja apsolutne slobode teroristička (što autor vrlo uvjerljivo dokazuje na primjeru apsolutnog anarhizma iz Conradova romana Tajni agent) pa se sloboda za suvremenoga čovjeka više pokazuje prokletstvom negoli blagoslovom. Što se politike tiče, teror je za Eagletona moderan izum jer se kao jasno artikulirana ideja javlja za vrijeme Francuske revolucije kao državni teror koji gubi vezu kako s antičkim životinjskim i primordijalnim, tako i sa srednjovjekovnim božanskim terorom. Za njega je štoviše indikativno da se javlja istodobno s idejom demokracije, pri čemu će doživjeti i brojne permutacije: jedna od njih je i ideja nacionalizma kao jedini zaostali trag transcendencije u sekularnom svijetu. Zaustavljajući se na suvremenosti koju obilježuje (dostojevskijevski gledano) odsutnost božanskog, Eagleton posljednje akorde svoje povijesno-metafizičke fuge posvećuje vjerskom fundamentalizmu kao obliku borbe protiv kontingentnosti svijeta, držeći kako između anarhije i vjerskog apsolutizma nema neke osobite razlike — oboje znaju da je kaos naše prirodno ljudsko stanje, s tom razlikom što ga se fundamentalisti boje i stoga na nj odgovaraju terorom.

Suvremeni terorizam kao strah od proizvoljnosti svijeta i kao rezultat svjesne, ali duboko potisnute istine, da živimo u potencijalno iracionalnom svijetu kojim hodaju »živi mrtvaci« uvjereni u postojanje apsolutne volje i apsolutne istine, odlika je današnjega doba. Eagleton suptilno analizira i model žrtvenoga jarca tijekom povijesti, onoga koga treba žrtvovati da bi se zajednica simbolički pročistila od zla i time sam čin žrtvovanja pokazao kao istinska sekularizirana teodiceja, što je sadržano i u samoj engleskoj riječi sacrifice (žrtva), koja upućuje na svetost. Žrtvovanje suvremenih jaraca (današnjih bombaša-samoubojica) stoga nije mnogo više od paradoksalnoga čina kojim se pojam svetosti degenerira pa umjesto tragedije kao neke vrste društvene terapije dolazi do pukoga pokolja, brutalna razaranja kojim tijelo ubojice postaje bomba što se umjesto prema unutra okreće prema van. Vjera u racionalnost djelovanja, kao da kaže to Eagletonovo djelo, apsurdna je, ali i dalje jedina obrana od iracionalnoga svijeta, u kojem je onda kao posljedica toga sve dopušteno i u kojem ne postoji ništa za što bi se vrijedilo žrtvovati. No, kao što to znamo i bez Eagletona, Zlo se jedino u činu razaranja osjeća živim, pa borba protiv traumatične praznine suvremenoga svijeta upravo u njemu nalazi temelj i snagu. Sveti teror vrlo je poticajna knjiga u kojoj autor, koristeći se političkim, teologijskim, književnim i filozofijskim izvorima, pokušava na posve drukčiji način analizirati istinske korijene terorizma, istodobno time proširujući jezik ljevice, premještajući ga iz primarno političke sfere u metafizičku. Britke analize i lakoća argumentacije knjigu čine neizostavnim štivom.

Tonči Valentić