Na drugoj strani

Na drugoj strani

Pisma s Iwo Jime važno su ostvarenje, ponajprije kao snažna multikulturna gesta

Odmah na početku ovoga napisa moram priznati — ne volim ratne filmove! Jer, ni jedan prikaz međuljudskog istrebljivanja i razaranja čovjekovih dobara ne može dočarati zbilju ratnih sukoba. Ipak, umjetnosti, a posebice književnost, zatim i film, ne odustaju od pokušaja artističke transgresije slavnih i onih manje slavnih ratova, bitaka... sukoba među ljudima na svim mogućim stupnjevima ljestvice.

Clint Eastwood neprijeporno je jedna od ikona, ne samo američke kinematografije i sedme, filmske, umjetnosti nego i američke pop-kulture. Osim karizmatičnih utjelovljenja tijekom višedesetljetne glumačke karijere, i njegov redateljski opus očarava žanrovskom i tematskom raznovrsnošću. Ipak, jedan moment doživljaja Eastwoodove osobnosti mora se istaknuti. A taj je — lik beskompromisna, djelatna muškarca u krajnjim, za život opasnim situacijama. Eastwood je borac za pravdu, premda se za nju bori najčešće sam — protiv svih. Od junaka vesterna Blondieja do prljavoga Harryja Callahana! Stoga redateljska Eastwoodova raznovrsnost ipak preteže na stranu likova što ih je sam utjelovljavao — ratnika, boraca... pravednika koji se za svoju stvar trebaju iz-boriti.

Ako je David Leanov Most na rijeci Kwai možda najutjecajniji ratni film ikada snimljen, prošlogodišnji će Eastwoodov pothvat ostati jedinstvenim autorsko-redateljskim pothvatom na filmskoj bojišnici. Poznata bitka za Iwo Jimu polazište je autorova nauma. Ta je bitka proizvela ikonografski možda najreferentniju fotografiju, koja je postala simbolom američkoga pobjedonosnog vojevanja. Slika šestorice marinaca koji zabadaju star spangled banner na vrh brda ikonički je brand po kojem se, uz Armstrongovo poskakivanje po Mjesecu, najprije medijski doživljuje SAD — kao Dom hrabrih i Zemlja slobodnih. Jasno, izgovoreno u kontekstu globalne geopolitike danas, posrijedi je čisti sarkazam!

Zastave naših očeva (Flags of our Fathers) pričale su filmsku pripovijest upravo o toj (pseudo?)povijesnoj zgodi. Ipak, Eastwood je smatrao da tim filmom neće ispuniti svoju obvezu prema legendarnoj bitki za Iwo Jimu. Stoga je, kao pravi multikulturist, odlučio ispričati istu pripovijest s druge strane — one japanske. Upravo su različiti kulturni kodovi obilježili dva filma. Dok su američki vojnici odlazeći u rat gajili nadu u povratak u normalne okolnosti tzv. svakodnevnoga življenja, protagonisti drugog filma taj su rat doživljavali mnogo stvarnije. Dakle, Pisma s Iwo Jime film je bliskiji ingenioznom uvidu koji naš svijet doživljuje kao trajno izvanredno stanje. Suverena moć proizvođenja gologa života najbolje se artikulira u ratu; konačno, logor — čija je inkarnacija u filmu otok Iwo Jima — a ne grad, jest biopolitička paradigma današnjega svijeta. Zapada!

Motivacijska potka Eastwoodova filma bila je vrlo jednostavna. Nakon više desetljeća od poznate bitke na pustom su otoku iskopane stotine pisama. Pismima što su ih japanski vojnici pisali svojim obiteljima pridružena su lica i glasovi. Ken Watanabe, kao nepokolebljivi general Tadamichi Kuribayashi, mora se priznati, jedini je protagonist koji je veći od života, odnosno veći od sama filma. Eastwood je posebice studirao Kuribayashijeva pisma obitelji — ženi i djeci. Iz tih intimnih trenutaka kreće dramatika cijeloga filma. Dobar dio filma ima osebujan infernalni karakter. Katakombičan je! Naime, japanski vojnici ukopani su u sustavu mnogobrojnih tunela u kojima su bili nevidljivi neprijatelju. Pričajući dvije odvojene priče iz drukčijih perspektiva i na različitim jezicima, Pisma s Iwo Jime i Zastave naših očeva Eastwoodova su počast poginulima na objema stranama. Redatelj se nada da je ispričao obje strane priče. On je ruke oprao!

No, može li se rat uopće filmski prikazati? Može li to čak i nepomirljivi Clint Eastwood? Epska širina filma vješto skriva dramaturške slabosti i prazne hodove. Ipak, Pisma s Iwo Jime važno su ostvarenje, ponajprije kao snažna multikulturna gesta.

Marijan Krivak