Melankoličan svijet

Nosferatu (Nosferatu: Phantom der Nacht), 120 min, Njemačka / Francuska, 1979, Pa-Dora

Bazno remake Murnauova klasika iz 1922, Nosferatu Wernera Herzoga nipošto nije samo remake. Bitno drukčijega završetka, koji u radnju i interpretaciju unosi neke nove podtonove, film, uz posvetu ekspresionističkom iz kojega je potekao, mjestimično ubacuje i elemente snovitog, nadrealnog. Protagonist pritom nije vampirski kliše kakav se ustalio kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća uz Christophera Leeja, a načelno već tridesetih s Todom Browningom i Belom Lugosijem; nimalo nije ni karizmatičan šarmer ni otmjen plemić sadističke naravi; prije melankolična, izolirana i izmučena duša, čeznutljivo biće koje priželjkuje smrt. Poseban, tužan i tragičan Nosferatu i vizualno je nakazan — bez muškaračke privlačnosti naglašavane u spomenutim campovskim djelima. Svakako različit od svih drugih, iako najviše oslonjen na Maxa Schrecka, vampir u izvedbi Klausa Kinskog tako, uz glumčev intenzitet tumačenja i slojevitost lika koju kreira, postaje i možda njegova ponajbolja uloga. Lijepa vizualnost, atmosferska eteričnost, bez žestoka i počesto vulgarna tona svojih prethodnika-suvremenika, Herzogov Nosferatu meditativna je, somnambulna, gotička romansa, čak drama čiji protagonisti nastavaju melankoličan svijet u kojem je vrijeme stalo.

Crno-bijeli senzibilitet

Preko svake mjere (Bound), 108 min, SAD, 1996, Blitz

Film braće Wachowski — Preko svake mjere, ima sve elemente potrebne za privlačenje publike: gangstere, oružje, nasilje, krv, (lezbijski) seks. No Andy i Larry Wachowski očigledno su željeli nešto više od puke rudimentarne zabave na prvu loptu. Naime, poigravajući i obrćući konvencije, kreiraju samosvojno djelo — jedan od najboljih noira devedesetih. Šokantan je to i nasilan film, prepun obrata i neizvjesnosti, koji poneki gledatelji baš i neće moći probaviti (mnogi su napuštali kino tijekom njegova prikazivanja na filmskom festivalu u Torontu tijekom scene sječenja prstiju) i zapravo i nije za prosječna gledatelja. Naime, budući da ne robuju zakonitostima žanra, braća si dopuštaju iznevjeravanje očekivanja gledateljskoga praga. Sve u svemu, riječ je o majstorski napravljenu filmu, koji je autorima, kao debitantski rad, priskrbio šansu da snime sad već kultni Matrix. Iz perspektive stila, film se doima odlično — crno-bijeloga senzibiliteta, efektnih izmjena sjena i svjetla.

Intelektualna paranoja

Tri Kondorova dana (Three Days of the Condor), 117 min, SAD, 1975, Pa-Dora

Tema urote vlasti te poslijevotergejtovska paranoja i cinizam prema političkim institu-cijama u rukama majstora žanra redatelja Sydneyja Pollacka rezultirala je maestralnim intelek-tualnim trilerom — zbijanje količine napetosti u zadanu vremenu maksimalno je, Brad Pitt sedamdesetih, višestruko daroviti Robert Red-ford, na vrhuncu je karijere (Veliki Getsby, 1974; Svi predsjednikovi ljudi, 1976), podjela uloga je odlična, scenarij pun suspensa, režija bez prigovora. Tri Kondorova dana u svakom su slučaju nezaobilazan dio svake ozbiljne filmofilske zbirke.

Iščašena groteska

Duhanski put (Tobacco Road), 84 min, SAD, 1941, Continental

Filmovana brodvejska drama Jacka Kirklanda, nastala prema kontroverznome romanu Erskinea Caldwella, rezultirala je onodobno provokativnim celuloidnim naslovom, koji je imao problema i sa cenzurom. S današnje točke gledišta pak njegovi junaci — otrcano, retardirano, prljavo i primitivno bijelo smeće sa siromašna ruralnog američkoga Juga, upravo odabranim načinom njihove karakterizacije, pomaknutim i groteskom, slabe i razrjeđuju potencijalni satirično-socijalni komentar djela. Teške životne prilike, bijeda i brutalnosti prikazane su na način iščašenoga, koje pak pod palicom redatelja Johna Forda djeluje blesavo, kreveljenje i slapstick-infantilno, a sama priča pregažena vremenom.

Katarina Marić