Limunade i pomade

Limunade i pomade

Kalendarski još je zima, no ni godišnja doba nisu što su nekoć bila. Danas ih obilježuju više bolesti nego atmosferilije. Vlada gripa i prehlada. «Suprotiva njima» svi savjetuju uzimanje vitamina C, po mogućnosti «u prirodnom obliku». Agrumi su pravi domaći lijek za te boljke. Zajednički je to naziv za limune, naranče, mandarin(k)e, tangerine, grejp i sl. kiselkasto voće bogato vitaminom C (tal. agrume, lat. acrumen od acer, oštar, kasnije i kiseo), a ime prvotno znači kiselo voće (od kojega se uvijek stresem i idu mi skomine (sline), kao od svega što još nije dovoljno zrelo). Svi ti plodovi odmah me podsjete na bolnicu i premale bolničke ormariće, koji bi, po količini izložene robe, lako mogli zamijeniti štandove na placu. Kad već spominjem bolest, mojima je književnost uvijek pomagala da me privole na lakše uzimanje lijeka. Sjećam se tako recepta iz dječje pjesmice J. Jovanovića Zmaja (po zanimanju liječnika), po kojem su liječili mene, a ja pak, istodobno, svoju lutku (navodim po sjećanju):

Gospodine doktore, zvala sam vas amo,

Lutka mi je bolesna, pogledajte samo.

Pipnite joj obraze, pipnite joj čelo,

Meni se bar čini, užasno je vrelo.

Limunadu pravite u velikim čašama,

Ako joj se ne svidi, popit ću je s vama.

Dakle, spasonosna limunada. Danas uz nju, kao nešto dragocjeno, ističemo «prava», jer smo preplavljeni tolikim surogatima. No u vrijeme mojega kućnog liječenja pod paskom praktične bake i žustrih teta druge, osim prave pravcate, nije ni bilo.

Limun (tur. limon < perz. lîműn / lîmu < ar. läyműn / läymű, i indek. tur. limuni, što znači koji je žute boje limuna) cijedio se neposredno prije spravljanja osvježavajućeg napitka. Upravo su boja i čin cijeđenja urodili i nekim prenesenim značenjima: žut kao limun, iscijeđen kao limun (vrlo umoran), a kada se smisao, poglavito s velikih i malih ekrana, iscijedi do krajnjih granica, ono što je još eventualno od njega ostalo zove se također limunada (loš, pretjerano sentimentalan film i sl.). Rod tih plodova s korom i sočnom jezgrom zove se Citrus, pa se u nekim jezicima limun zove i citron (pada mi na pamet i Goethe sa svojim retoričkim pitanjem o zemlji «wo die Zitronen blühen», pri čemu sigurno nije mislio ni na Hrvatsku ni na Tursku, gdje tih citrona ima kao pljeve). Inače citron se u hrvatskom nepogrešivo veže uz sladoled i nema te slastičarnice koja toga sladoleda nema. Po limunovoj boji prozvan je i citrin, poludragi kamen (uz to što je citrin i vitamin). Kad već toliko cijedim taj citron (lat. citrus, grč. kítron), najdraži mi je kao citronat, ušećerena limunova kora, a zacijelo bih (barem na otvorenoj terasi) podnijela i citronovac (Lippia citriodora), južnoamerički grm koji se uzgaja i kao sobna biljka zbog mirisa slična limunovu.

Premda i naranča, to zimzeleno vrtno ili plantažno stablo što raste u toplijim južnim krajevima, kao i limun vuče ime daleko s istoka (ind. nârangh, perz. näreng, tur. zast. naranç), ona je u svoje ime uključila i primjese iz nekih drugih jezika, pa se tako negdje zove i pomeranč, pomaranča, pomoranča, pomorandža, arancia (arancini su ušećerena kora), naranja, laranja, orange, sinaasappel, uz portokal, portakal, portocale (grčki, turski, makedonski, bugarski, rumunjski, albanski) ili apel'sin (ruski, litavski, latvijski, estonski). Što li sve čovjek ne nauči buljeći u ambalaže (voćnih sokova)! Naranče, dakako, mogu biti i vrlo inspirativne, a jedna takva udružena trojka nadahnula je ruskoga skladatelja Sergeja Prokofjeva da o njoj napiše komičnu operu Zaljubljen u tri naranče. No dublji su dojam na mene ostavili udarnički napori jedne poljoprivredne zadruge u Mađarskoj da uzgoji «prvu socijalističku naranču» (film Krunski svjedok, red. Peter Bacsö). Piće od tih plodova (ista tehnologija tiještenja) zovemo, češće, oranžada / orandžada, ali i narančada, a lokalno i portokolada. U oranžadi i njezinoj sirovini svoje je prste imao, naravno, francuski filtar orange, narančasta boja, ali se uplela i jedna jabuka. Naime, fr. pomme d'orange (tal. pomo, lat. pomum, voćka) slikovito opisuje naranču kao narančastu jabuku (odatle ta poma u pomeranči i sl., ali i u pomodoru – zlatnoj, odnosno rajskoj, jabuci, rajčici). Golema je čežnja sjevernjaka za jugom i njegovim bogatim raslinjem, pa su, da bi mogli cijele godine gledati u limune i naranče, izmislili oranžerije (fr. orangerie), staklenike ili zimske vrtove, mahom uz plemićke palače, koji su kasnije nerijetko prenamijenjeni u galerije slika. Čim spominjem Francusku i njezino plemstvo, ne mogu se ne sjetiti pustih pomada kojima su se ti kreatori raznih umjetničkih i modnih stilova trljali (umjesto da se više peru). Pomada, fr. pommade, tal. pomata, mirisna je mast, i to upravo jabučna mast, koja se pripremala od masnoće i jabučnoga soka.

S mandarin(k)om stvar se čini jednostavnom. Ime je dobila po boji kore – asocijacijom na mandarina, Kineza, kao najistaknutijega predstavnika žute rase. No mandarin nije bio bilo koji Kinez. Bio je to najviši civilni i vojni dostojanstvenik u carskoj Kini, pa je imenu ukusne voćke možda kumovala i njezina izvrsnost, kojom je dopirala do «boljih i viših». Veličine mandarin(k)e jest i tangerina (iz imena joj vrišti luka Tanger u Maroku), tamnije narančaste boje. I ona, kao i ostali citrusi, najčešće završava u osvježavajućem bezalkoholnom piću. Mandarin(k)e raznih vrsta i slatke naranče «s turom» volim, no grejpfrut (Citrus paradisi), taj gorkoslatki, veliki sočni plod – usprkos rajskom imenu – ne ide mi pa ne ide. Njegovo smo ime dobili fonetiziranjem izgovora engl. naziva grapefruit. Slovenci su (i u tome) bili sretnije ruke od Hrvata: njihova je zamjena grenivka sasvim obična riječ koja ima komunikacijsku vrijednost među izvornim govornicima, dok zamjena za grejp akademika Stjepana Babića – limunika – nije bila te sreće. No u hrvatskom limunika ima i drugo (zapravo to je prvo) značenje. To je vrsta male gorke naranče koja služi samo kao začin. Među agrumima ima i «derivata», kakva je npr. limeta, fr. limette, no i ona potječe od ar. líma. Manja je od limuna, što joj i ime kazuje, a može biti slatka i kisela.

Ondje gdje su citrusi autohtone biljke, ne treba velikoga Goethea da o njima pjeva. Čini to narod sam, kao npr. u Dubrovniku, kad uz brundanje basova koji oponašaju lijericu klapa zapjeva:

Izrasla je, izrasla je zelena naranča / Dandara dandara dan dan dan, zelena naranča.

Iza mira, iza mira grada Dubrovnika (refren) / Trga mi je, trga mi je Mare, l'jepa Mare (refren) / Pa je nosi, pa je nosi gradu Dubrovniku (refren).

Kao jednostavnu zahvalu za ljepotu prirode i jedinstvenoga grada u njoj.