KROĆENJE SONETA (2)

KROĆENJE SONETA (2)

Božica Jelušić, Rukavica soneta, DHK, Zagreb, 2005; Luko Paljetak, Sonetarni glas, DHK, Zagreb, 2005; Jakša Fiamengo, Nebo podneblje, Književni krug Split, Split, 2005; Lilijana Domić, Disciplina cvijeća, vlastita naklada, Zagreb, 2004.

Sonet nije moda, sonet je opsjednutost — idejom da svijet stavljen u križaljku soneta postaje kristalom jasnoće, one koju je slavio Ujević, ili u najmanju ruku da svijet mjestimice postaje nešto manje neprozirnim. Za Božicu Jelušić (1951) sonet je dokaz vjere u iskazivost svijeta prečacem pjesničkog užitka, koji je u suvremenom pjesništvu slabo poznata kategorija. Parnasovskoj sljedbi, kojoj se pjesnikinja pridružuje, slavljenje stvarnosnoga sve je samo ne asketska zadaća, stoga se i njezina poezija oslanja na svijet najčešće već viđen očima umjetnosti. Njezin sonet postavlja sebi zadaću objektivizirati po mogućnosti što subjektivniji sklop dojmova. Stoga je svaki od njih mreža sinestezijskih suglasja gdje podatke vida prevode zvuk ili miris, a opipnost se ćuti ćutilnošću jezika. Sonet Jelušićeve geometrijsko je mjesto u kojem se takva mreža spleće i raspleće neprekidnim presijavanjem metafora: »Zar nisu kao oči skliskih oceanskih riba, / Nisu li kao kruzi na repu paunovu? / U svakom svjetlo ucrta poneku šaru novu: / Na dragulje te sjete, iznjedrene iz gliba!« (Dijete broji staklence). Označiteljski atraktivni u severovskom smislu, ti soneti s osobitom strašću slave upravo biljni svijet »O, eterični udar; kakva oholost viška,« recimo s temom Menora, grm magnolije ili mimoze. U ljubavi za opipno soneti ispraćuju tvar na njezinu putu prema prašini na način usporedan Pongeovoj epopeji o mrvljenju kamena: »I prašina će dovršit redno / Što neće zubalo nijedno: / Svu slavu, sav zasljepljiv sjaj / U sitan samljet zalogaj!« (Okno staretinarnice!). Ne priviđa se slučajno Božici Jelušić otok Madagaskar kao ćutilni Gesammtkunstwerk — rilkeovski nagovoren: »Što je groza ljepoti, a što ljepota grozi?« kao robot-portret svih njezinih sinestezijskih savršenih trenutaka: »Pa ipak, Madagaskar moguć je — ili nije — / Ovisno gdje se divlja s pitomom dušom slila.« (Mogući Madagaskar). Sprežući pravilno s nepravilnim, izosilabičnost s heterosilabičnošću, metričku shemu s njezinom razgradnjom, svaki od njezinih soneta proizvodi to življi dojam organičnosti i neponovljivosti.

Zanimljivo je međutim da se Luko Paljetak (1943), kao nedvojbeni Galeotto, Jelušićeve strogo drži izosilabičnosti, razdvajanja ženskih od muških rima i jedanaesterca pravilne metričke strukture kako bi joj suprotstavio bujanje fabulativnog punjenja. Kontrast nepravilnog u pravilnom, vezan za mehanizam skrupuloznog rimovanja kojemu daje fabulativnu motivaciju, konstruktivni je koncept Sonetarnog glasa. Jednostavnije: važnije je ponajprije biti pošten u rimovanju i davanju sonetu onoga što pripada sonetu, čak nego biti poetski nadahnut, s mišlju da će nadahnuće doći samo od sebe. I Paljetak se u tome rijetko kada vara. Početak zbirke zato i jest posvećen metasonetnoj problematici, k tome s apsolutnom iskrenošću sretnog Sizifa: »muče me riječi, svaka, kad se spoje / u srok još više muče me, dapače, / više i istančanije jer stoje / u vezi... do bjeline koja daje / utisak lažnog završetka muke, / počinje nova, za trenutak slađa / od one koja ni prestala nije / i neće...« (Riječi polje). Jedan od svojih najvrsnijih soneta, posvećen autofabulativnoj muci soneta s temom borbe protiv dosadne muhe, pjesnik je napisao bez i jedne jedine metafore (Muha, dosadna). Još jedna sjajno nabačena tema motiv je dvojnika koji sudjeluje u pisanju soneta (pisac ovih redaka negdje ju je također definirao kao partiju šaha sa samim sobom) i, što je najljepše, on ga, prigodno-rođendanski, vidi u dijakronijskom pomaku: »onaj što sada sjedi ovdje sa mnom, / naprotiv, mlad je, mršav, s kosom tamnom / i svega se, baš svega sjeća« (Rođendanski). Čega se sve ne bi sjetio sonet kada je u vezi sa svima koji su ikad napisani! (Zar nemaju i soneti svoje dvojnike?) Tako se jedan od njih sjeća najljepšega Vojnovićeva soneta o othodećim gosparima: »Jedan po jedan prijatelji tonu / u tamu telefona...« (Prijatelji). Ne pogađaju svi soneti u sridu, to je jasno i takvu umjeocu kao što je Luko Paljetak, pa ako se to i dogodi, oni ostaju grotesknim sonetarnim stvorovima iz najbolje manirističke botege: »tko to pročita znat će kako treba / završit pjesmu, ali malo tih je — / posljednja strofa kao klopka vreba; / konji su tužni, sive su im oči: / tabane potkuj, onda k njima kroči, / ono što dijeli i spaja nas — stih je« (Konji).

Za razliku od Božice Jelušić i Luka Paljetka, kojima je sonet okvir za iznimno, sljubljen s motivom, Jakši Fiamengu (1946) taj je okvir pripravljen prije motiva, motivu svrsishodan, tipiziran. Pa dok je prvom dvojcu sonet skladbena strast koja graniči s nemogućim, njegovim izazivačem, Fiamengu je sonet razglednički izrez ukomponirana prizora koji omeđuje živopisna svrha vodeći računa o tome da se obuhvati baš sve važno kao na rukom koloriranim, pomalo sjetnim kartolinama s početka 20. stoljeća: »To nizanje vitkih zvonika nad Rabom, / Ta blizina neba, to sve bliže tkanje / Božanskog u nama, to tajno poslanje / Da grad se po planu, ma koliko slabom, / Gradi i u nama...« (Felix Arba). Njegov obvezatni jednakosložni dvanaesterac robustan je, po potrebi čak namjenski skalupljen, izbjegavajući Paljetku tako omiljena i poticajna opkoračenja. To je sonet koji nestrpljivo teži svom ispisu, reklo bi se nadušak, rijetko kad odbacujući prva ponuđena rješenja i žanrovsko punivo, ako treba čak iz trivijalne imažerije klapske pjesme. Ima svakako u tome radosti u onom što bi Gide nazvao zemaljskom hranom, pučke u svojoj težnji da se život konzumira i raspojasano troši kao na Plančićevim kermesima. Osmišljavajući činjenicu da mu je davni predak bio Flamanac, Fiamengo komponira svoje barokne prizore s njima pripadnim rekvizitima i komparserijom primajući kao i Jelušićeva sugestije drugih umjetničkih medija i načine kako oni stiliziraju život u sliku, ali i oživljavaju sliku u život:

Opet su se jedri

umiješali bozi

Pa pjevaju redom svi što

pjevat znaju,

Bakho gol i pijan luduje

na lozi

— I mojoj je dragoj lijepo u tom raju!

(U vinskoj slozi)

Zaglavno krilo sonetističkoga poliptiha pripada knjizi Disciplina cvijeća Lilijane Domić, u kojoj se soneti pojavljuju u kontekstu povjesničko-umjetničkih i književnih tekstova. Valja reći da su soneti i prozni tekstovi vezani na način spojenih posuda te se natječući u intenzitetu možda i nesvjesno pozivaju na jedino slično djelo u hrvatskoj književnosti, Zoranićeve Planine: i oni imaju na umu istu slatkost bašćine ili pak onoga što se od nje sačuvalo. Lilijana Domić dijeli s Božicom Jelušić odanost biljnom carstvu, iz kojeg vriježe metafora ne samo da spajaju različita područja i razine zbilje, nego nadahnjuje hortus conclusus (zatvoreni vrt): u njemu pjesnikinja razmatra pitanja postmodernog sonetizma ali i druge sukladne teme, recimo slikarstvo Slave Raškaj i zagrebačke i druge krajolike. U tom kontekstu ona naziva sonet sukusom artizma, pojma vezana za sonete Antuna Gustava Matoša, a i za njezinu vlastitu praksu pretežno pravilnog dvanaesteračkog soneta, najčešće posvećenu prijevojima bijelog:

Magnolija glatka, sva od bjelokosti

blistava od sebe, od nagiba cvata

čvrstim laticama mravlje pute mosti

dok se rumen zore na dnu čaške hvata.

Zasebno mjesto imaju četiri soneta posvećena godišnjim dobima, gdje dolaze do odlike autoričina sloga: sanjarska inkantacija, bogatstvo asocijacija, pasatizam, raspon suptilnih kakvoća. Iz njezina osvjedočena iskustva otočnosti zabilježimo barem rečenicu: »Gdje prestaje more a gdje počinje otok?Kakve to uljudbene mjere nose otočani; samosvijest koja ne prelazi granicu groba, među suhozida, životnu« liniju diskrecije... (Pjevač kosić na česmini).