IZMEĐU LEGENDE I ZBILJE

IZMEĐU LEGENDE I ZBILJE

Eastwood nam u isti mah pokazuje privid povijesti i važnost, ali i sirovost njezine rekonstrukcije. On naprosto dovodi u pitanje način čitanja povijesti. Ali stvarnost se ne može reproducirati, može se samo prikazati

Nakon što nam je u dugoj odjavnoj špici Zastava naših očeva pokazao fotografije Povijesti, Eastwood se vraća Iwo Jimi. Samo što je ona sada pravi otok. Zašto sve te fotografije? Zašto rekonstruirati čitav spektakl na Islandu koji je glumio Iwo Jimu i tek potom otići na izvornu lokaciju planine Suribachi da bi se snimila postzavršnica koju mnogi neće ni vidjeti, jer ne žele pristojno odgledati do kraja odjavnu špicu. Odgovor treba pronaći u Fordovu vesternu Čovjek koji je ubio Libertyja Walancea. Da je Eastwood oduvijek bio veliki Fordov obožavatelj, to već znaju i mala djeca. No, nijedan Eastwoodov film još nije bio toliko fordovski kao što su to Zastave. Upravo taj film pokušava elaborirati dobro znanu fordovsku tvrdnju da »između stvarnosti i legende pobjeđuje legenda«. U Zastavama slike lažu. Ali ta fordovska sintagma nije prikazana kao nekakva provokacija, nego je autor rabi samo zato da bi nam ispričao priče od kojih su stvoreni slike i imaginarij dvadesetog stoljeća. Kao što to pokazuje naslov Eastwoodova filma, priča započinje zastavama kao simbolima, ali i kao materijalnim predmetima, a završava očevima. Za razliku od Spielberga, koji je oduvijek bio na strani sinova (šifra: Ryan), Eastwood je na strani očeva.

O čemu govori Eastwoodov film? O ratu? O ratnim herojima? Dileme ostaju. Ali zato je u srcu priče zastava. Ili, preciznije, slika o zastavi koja postaje ikona Snage i Hrabrosti. Za Amere je zastava postavljena na planini Suribachi ono što je za Ruse bila crvena zastava postavljena na Reichstagu, a za (domoljubne) Hrvate šahovnica postavljena na kninskoj utvrdi. Ali fotografija laže. Barem djelomice. Ona pokazuje samo dio priče. Ona je ta koja može dobiti ili izgubiti rat. Njezin je autor Joe Rosenthal osvojio Pulitzera i postao slavan. Ali vojnici se za razliku od njega ne osjećaju poput junaka i za to imaju valjani razlog. Zato nas Zastave kao idealan ratni pandan Nepomirljivih, pogađaju ravno u srce, čak i više od Djevojke od milijun dolara, jer se Eastwood ne trudi pokazati nam istinu. Znate one povjesničare koji kažu, lagali su nam, pa ćemo vam sada pokazati istinu. Ne, Eastwood nam u isti mah pokazuje privid povijesti i važnost, ali i sirovost njezine rekonstrukcije. On naprosto dovodi u pitanje način čitanja povijesti. Ali stvarnost se ne može reproducirati, može se samo prikazati. Je li, dakle, ona fotografija stvarna? Nije, jer priče kazuju da je fotografirana druga zastava, a možda čak i treća. Zato se i Eastwoodov komad može na neki način promatrati kao fikcija, ali i kao Bradleyjeva halucinacija. Jer, ono što vidimo nije zbilja, nego slika zbilje. Isto pravilo vrijedi za sve važne povijesne događaje na ovome svijetu, od Suribachija do Twinsa, od Anzija do Normandije.

A ako postoji nešto što Eastwood doista znade prikazati, to je onda zlo, dakle, nasilje čovjeka nad čovjekom, ali i vulgarnost ratne propagande. U jednom trenu pokušava se identificirati s vojnikom bolničarem, drugi put s oportunistom, a treći put s Indijancem, kojem će Bob Dylan posvetiti jednu od svojih najljepših balada (ona je ujedno jedan od Eastwoodovih tajnih filmskih izvora). Zato Eastwood odbija ispričati Povijest samo iz jedne perspektive. Zato je morao ispisati i Pisma s Iwo Jime. Da bi se čula i druga strana. A kada je o Povijesti riječ, upravo je ta druga strana ona koju nitko ne želi čuti. To nam je dokazao i naš domovinski rat. Jer, kad se taj rat ogoli od mitologije na Eastwoodov način, ostaje neugodna stvarnost. Zato je Eastwood uz Yohjia Yamadu jedini filmaš danas kojem se može atribuirati epitet radikalnoga. Nadam se da su kao gosti nedavno završena Berlinalea uspjeli barem na trenutak ukrstiti poglede, negdje na pola puta između photo-calla i još jednoga grupnog intervjua. Bio bi to istinski sudar divova.

Dragan Rubeša