Glazba za sanjarenje

Zbor HRT–a je u sklopu ciklusa Sfumato 6. veljače u Muzeju Mimara održao ganutljiv koncert u spomen dugogodišnjem šefu dirigentu Igoru Kuljeriću, istaknutom skladatelju, koji je prošle godine podlegao teškoj bolesti u 69. godini. Njegov nasljednik Tonči Bilić, umjetnički suputnik u posljednjih šesnaest godina, pokušao je te večeri barem na trenutak ispuniti veliku prazninu koja je ostala nakon umjetnikova odlaska na onaj svijet.

U suradnji s nekad Igorovim, a sada svojim Zborom HRT–a i njegovim gostima, Bilić je izabrao i predstavio skladbe nastale upravo u tom razdoblju njihova zajedničkoga puta, skladbe koje sanjaju o ljubavi, patnji, obredu i molitvi. Teme vječne, bezvremene, svevremene. San koji je Kuljerić sanjao za života i ispričao tonovima, ganuo je tom prigodom srca brojnih umjetnika, prijatelja i poklonika. Dojmljivo je bilo predano zajedništvo u muziciranju vrhunskih profesionalnih glazbenika od zbora i njegovih solista do gostiju (Trio Orlando, Josipa Lisac, Martina Gojčeta–Silić,Tomislav Kovačić, Daniel Detoni, Renata Penezić, Krunoslav Babić), kojima se pridružila i obitelj — udovica Vanja Kuljerić i kći Ivana Bilić.

Izbor glazbe iz velika i raznolika skladateljeva opusa ograničio se u ovoj prigodi na manje poznate skladbe snovita ugođaja u čijem je središtu čovjek sa svim svojim strahovima, žudnjama i nadama. Stabat Mater, Dies irae, Alleluia, Tri hebrejske obredne pjesme, Vrbniče nad morem, Dream Music, Tri rumunjske pjesme i u zaključku Deep, Deep Sorrow iz Životinjske farme. Udahnuvši život tim Kuljerićevim skladbama, udahnut je život i Igoru. Njegovu glazbu odsanjali smo tako još jednom zajedno.

Zagrebački solisti i Monika Leskovar

Treći koncert zagrebačkih solista u pretplati održan je 7. siječnja u HGZ–u u suradnji s proslavljenom violončelisticom Monikom Leskovar. Mlada, zrela i vrlo muzikalna umjetnica nastupila je kao solistica u dvjema točkama programa. Veliko je umijeće potvrdila prvo izvedbom jednog od najljepših koncerata klasične literature — Koncerta za violončelo i orkestar u D–duru Josepha Haydna, u kojem su se Zagrebačkim solistima pridružili gostujući glazbenici na violončelu, čembalu, dvije oboe i dva roga.

Ispraćena ovacijama brojne publike Monika Leskovar u velikom je stilu predstavila i jedno novo atraktivno djelo, koje je za nju napisao njezin prijatelj, ugledni talijanski skladatelj i violončelist Giovanni Sollima. Tree Raga Song za violončelo i gudače (Za Moniku) zagrebačka je publika te večeri čula prvi put, no, djelo je praizvedeno dva dana prije, 5. veljače, na koncertu u Bjelovaru.

Tri riječi iz naslova upućuju na karakter skladbe. Drvo (tree) kao korpus gudačkog instrumenta uporabom dlanova pretvara se u svojevrsnu udaraljku, dok raga song traga za osebujnom indijskom melodikom u zanjihanoj kantileni i sanjarskom dijalogu solistice s gudačima. Živi ritam, duhovitost, virtuoznost, efektna ubrzanja i glisanda uz kadencu za koju je solistica na brzinu drukčije ugodila žice svojeg instrumenta pridonose uzbudljivu tijeku i gradaciji skladbe koja je oduševila publiku.

Ostale točke programa također su bile na visokoj razini. Odlični violisti Zagrebačkih solista Krešimir Pustički i Vlatka Peljhan vodili su na početku večeri glavnu riječ u 6. brandenburškom koncertu Johanna Sebastiana Bacha (napisanu bez dionice violina), dok su Zagrebački solisti u svojem punom sastavu, predvođeni vrsnim koncertnim majstorom Borom Martinićem, zaokružili program predanom izvedbom Serenade za gudače, op. 20 Edwarda Elgara.

Šteta je što Zagrebački solisti zbog nedostatka novca nemaju programsku knjižicu, nego tek preskromnu cedulju!

Čajkovski za Crvenu oktavu

Gost dirigent Zagrebačke filharmonije 16. veljače u Dvorani Lisinski bio je ruski umjetnik Dmitri Liss. Zagreb ga pamti kao dvadeset petogodišnjega pobjednika Međunarodnog natjecanja Lovro pl. Matačić 1985, što mu je omogućilo ponovne nastupe u Zagrebu. Liss je proširio svoj ugled vodeći nekoliko simfonijskih orkestara u Rusiji, i kao gost uglednih orkestara u domovini i inozemstvu, uz koje su nastupali najpoznatiji solisti.

Liss je publici Lisinskog ovaj put predstavio djela Petra Iljiča Čajkovskog uz sudjelovanje mlade japanske pijanistice Ayako Uehara (1980) pobjednice Međunarodnog natjecanja Čajkovski 2002. Umjetnica je izvela popularni 1. koncert za klavir i orkestar u b–molu, op. 23, omeđen Polonezom iz opere Jevgenij Onjegin i 3. suitom za orkestar u G–duru.

Interpretacija Uehare odlikovala se osebujnim pristupom, kojem nije nedostajalo tehničke dotjeranosti (osim u oktavama!), tonske suptilnosti i efektnih dinamičkih kontrasta, ali je bilo i pretjerivanja u agogici s nelogičnim akcentima i ubrzanjima. Publika je međutim njezino temperamentno i sugestivno sviranje koje orkestar nije u potpunosti slijedio ispratila burnim odobravanjem.

Dok je u pratnji solistice bilo nesigurnosti, posebice među puhačima, a u prvoj temi Poloneze prenaglašene pompoznosti i žestine, Suita je pružila više sklada i odmjerenosti. Dirigent je uspio postići ozračje spokoja, seoske idile i opuštenosti, koja je nadahnula Čajkovskog 1884. za vrijeme oporavka u prirodi u blizini Kijeva. Sugestivnom, iako prenaglašenom gestom potaknuo je i glazbenike Zagrebačke filharmonije da četiri vrlo lijepa kontrastna stavka pod naslovima Elegija, Melankolični valcer, Scherzo i Tema s varijacijama donesu korektno, složno i uvjerljivo.