Fjoklina djeca

Fjoklina djeca

U dijaloškom tekstu Gledaoci se razilaze poslije gledanja nove komedije Gogolj kaže: »…žao mi je što nitko nije zamijetio čestite osobe u onom komadu. Ta je čestita poštena osoba bio – smijeh.« Ona se nažalost i danas, u scenskoj montaži inovacija na pozornici Dramskoga kazališta Gavella, jedva zapažaKada je V. E. Mejerholjd, koji je bio i jedan od najvažnijih među redateljima Gogoljeva Revizora (1920. i 1936), pisao protiv tobožnje vjerodostojnosti tradicionalnih izvedbi toga djela, vjerodostojnosti koja guši Gogoljeve likove pojedinostima, nije mogao zamisliti da i formalna istraživanja maštovitih inačica na zadanu temu Revizora mogu jednoga dana biti isto tako umrtvljujuća, gušeći vitalni smijeh, koji ne znaju osloboditi.

Slagao se Mejerholjd s Gogoljem, koji se bunio protiv vodviljskih ubrzanja izvedbi, no isto je tako prigovarao tradiciji predstava koje su se po ruskim pozornicama znale vući tri do četiri sata (Jan Kačer, redatelj iz istoga češkoga kruga kojemu pripada u nas poznatiji Jiří Menzel, gostujući na pozornici HNK u Zagrebu sedamdesetih s Draganom Milivojevićem kao nezaboravnim Hlestakovom bio je u tom pogledu nešto umjereniji), izražavajući za svoje predstave želju: zadržati živahnost vodvilja, a da to ipak ostane ozbiljna predstava. Pod ozbiljnom mogao je misliti i satirična, braneći se od za svoje vrijeme opasna upozorenja, neka pazi da ga ne zarobi noćna duša Gogoljeva.

Redatelj Krešimir Dolenčić u sadašnjoj premijeri Dramskoga kazališta Gavella zaustavio se na – valja priznati djelomice vrlo istančanim – formalnim istraživanjima koja uzimaju u obzir sve mogućnosti varijacija, ne zanemarujući posve ni noćnu dušu Gogoljevu, ali se ni za jednu od dotaknutih mogućnosti nije odlučio. Poput nekoga karnevalskoga sažetka, njegova samo sat i pol duga predstava odigrava se bez stanke i puna je neočekivanih izvanjskih rješenja, odlikuje se i dinamičnom uigranošću na željenoj razini, ali sve do sama kraja, koji će oživiti svemoćna Vlasta Knezović kao žustro koketna gradonačelnikova žena, predstava u svojoj bogatoj kombinatorici ostaje lišena iskre žive scenske kreativnosti. A s njom i odjeka življega smijeha u gledalištu.

Opet je novo ono što je dovoljno dugo zaboravljeno. Nije Krešimir Dolenčić prvi koji u Gogolja daje glumicama muške uloge ili obrnuto, nego je to tako reći u tradiciji kazališta. U njegovim i svojim mladim danima Sven Lasta, čija bista sada krasi kazališno predvorje, u predstavi Gogoljeve Ženidbe ranih šezdesetih, zapamćenoj i po rekordnoj usporenosti, izazvao je pravu senzaciju u širokoj suknji debele ženidbene posrednice s maskom do neprepoznatljivosti iznakaženim licem u ulozi Fjokle, u kojoj ga ni po glasu, ni po koraku, ni po ikojoj crti preobličena lica i tijela bez pomoći kazališne cedulje nitko nije mogao prepoznati.

U novoj predstavi Revizora jednako je neprepoznatljiva Bojana Gregorić u ulozi skrbnika dobrotvornih ustanova Zemljanike, koji djeluje kao da dolazi iz crtanoga filma u obliku tragigroteskne karikature osušena i iskrivljena tijela i izobličena lica pod bizarno višebojnom zalizanom frizurom ostarjela ćelavca skakutava hoda. Ako je Sven Lasta i u svojim zapisima žalio što iz kazališta nestaju maske i sjećao se kako je veliki Jozo Petričić dolazio u kazališnu garderobu dva do tri sata prije početka predstave, zašutio i stvarao na svome licu masku postupno ulazeći u ulogu, jer je stvaranje maske za te glumce značilo ritual građenja koncentracije, za glumice Revizora u DK Gavella to je danas samo izazovna stilska vježba. Pojavljujući se skupno kao amorfna masa zloće i straha i pojedinačno kao karikature koje se trude biti što smješnije, njih četiri, Slavica Knežević kao ljepuškast i samodopadljiv sudac, Barbara Nola kao vjetropirast upravitelj pošte, Marina Nemet kao šutljiv kotarski liječnik, Jelena Miholjević kao do dna duše preplašen školski nadzornik, sve su osim posljednje toliko zauzete nošenjem maski da komični učinci izostaju. Maske je maštovito oblikovala Danijela Pavlek, kostime Ivana Popović. Reducirana scenografija Dinke Jeričević znalački aludira na epohu djela. Likovi Dopčinskoga i Bopčinskoga, znatiželjnika i potrkala, koji u Gogolja žive tuđe živote, a Dolenčić ih je u suradnji s dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić stopio u jedno, postali su opterećenje i glumcu Ranku Zidariću, koji mora bezrazložno razgovarati sam sa sobom, kao i predstavi. Ne bi bilo lakše ni, jednako stopljenu, sluzi dvaju i više gospodara, odnosno glumcu Janku Rakošu, da ga režijom zadana hendikepiranost nije usredotočila na mimiku i pokret, oduzevši mu dar govora. Trgovci koji žalbama na gradonačelnika salijetaju Hlestakova svedeni su na samo jedno lice, trgovkinju koju s maskom brkate grubijanke velikim žarom igra Perica Martinović. Možda najbolji glumački par u predstavi čine burleskno kostimirane mati i kći, već spomenuta Vlasta Knezović i mlada Antonija Stanišić kao razmažena udavača. Hlestakov Filipa Šovagovića ima pravo pokazati nemaskirano glumčevo lice, to je junak potrošačkoga društva bez ikakvih svojstava osim zdrava teka i neizmjerne hvalisavosti. Najtežu glumačku zadaću dobio je Dražen Kuhn kao Upravitelj grada, koji u ovoj predstavi drži na okupu cijeli karnevalski panoptikum, povezuje vrijeme djela i vrijeme publike, sav uronio u svoj tragigroteskni položaj revizijom ugrožene vlasti, bez maske koja bi ga sakrila, ne odveć prodoran u efektima pretrpanoj okolini, no vjerodostojan i bez suvišnih pojedinosti. Jedna od najboljih strana predstave organski je uklopljena glazba Stanka Juzbašića zajedno s komediji dopisanom ulogom Gradskoga umjetnika u kojoj Ozren Grabarić pjeva u međučinovima.

U dijaloškom tekstu Gledaoci se razilaze poslije gledanja nove komedije Gogolj kaže: »…žao mi je što nitko nije zamijetio čestite osobe u onom komadu. Ta je čestita poštena osoba bio – smijeh.« Ona se nažalost i danas, u scenskoj montaži inovacija na pozornici Dramskoga kazališta Gavella, jedva zapaža.

Marija Grgičević