Engleski u hrvatskome

Engleski u hrvatskome

Nives Opačić, Hrvatski u zagradama. Globalizacijske jezične stranputice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

Knjiga Nives Opačić naslova Hrvatski u zagradama i podnaslova Globalizacijske jezične stranputice obaseže 207 stranica teksta, na kojima je dano više od stotinu jezičnih savjeta. Na prvome mjestu treba istaknuti da je riječ o savjetima koji su nadasve aktualni i od kojih se mnogi daju prvi put te da se ova knjiga pojavljuje doista u pravi trenutak. Riječ je naime o savjetima koji se u prvome redu odnose na anglizme i engleske riječi koje nemilice prodiru u hrvatski jezik, i to s više razloga. Jedan je od njih taj što s engleskoga govornog područja pristiže svakodnevno niz predmeta (u najširemu značenju te riječi) i pojmova povezanih s gospodarskim i tehničkim razvojem te se njihovim preuzimanjem u našu životnu svakodnevicu i kulturu preuzima i naziv kojim se on u engleskome označuje.

Drugi je razlog taj što se uporaba engleskih riječi i anglizama (posuđenica iz engleskog jezika) često smatra (pogotovu u nekim krugovima) prestižnom te se uz dobru domaću riječ upotrebljava i strana riječ ili (često neprilagođena) posuđenica. O toj pojavi piše Nives Opačić između ostaloga i ovo:

»Teško ćemo mi s hrvatskim jezikom na zelenu granu kad je u hrvatskoj glavnoj medijskoj kući — HRT-u — vodećim ljudima do hrvatskog jezika stalo kao do lanjskoga snijega. Ondje se sve nešto sprema u green roomu, otimaju se za prime time (udarni, najgledaniji, elitni termin u toj je kući već odavno poslan u ropotarnicu povijesti), backstage radi punom parom (jer to i znači zakulisni), pa ne iznenađuje ni nesklapna izjava trenutačno glavnoga urednika Informativnog programa, Vladimira Rončevića, kako misle nastaviti ‘i s principom vijesti, ali samo kada je u pitanju breaking news’ (Jutarnji list, 10. 9. 2004)«

Na tu pojavu upozorava i u završnome poglavlju knjige. To poglavlje iako je na njezinu kraju, ima snagu prologa:

»Danas engleski službeno nitko ne nameće, no on je ovladao medijima, zahvativši preko tehnologije, informatike i industrije zabave najširi sloj — mlade. Oni su prigrlili dobar dio američkoga slenga kao svoj vlastiti, jer ih on pomodno spaja s milijunskom vojskom istih takvih, zapravo unificiranih, ljudi diljem svijeta. Uz nedovoljno znanje i svijest o potrebi učenja i čuvanja vlastita jezika (jer je lakše nešto čuvati i njegovati dok to još imamo, nego se za stotinjak godina baviti jezičnom arheologijom i oživljavati jedan mrtvi jezik), američki engleski lako se ukorjenjuje u Hrvatskoj i prilično ubrzano istiskuje hrvatski jezik, a time i naš nacionalni identitet.«

Knjiga zaslužuje svaku pohvalu. Njezina se autorica i u njoj pokazuje i ponovno dokazuje kao neumorna promicateljica jezične kulture i jezične čistoće.

Važno je istaknuti da ne ostaje na općim zapažanjima o tome kako nije dobro upotrebljavati anglizme i engleske riječi: njezina je knjiga nadasve i u prvome redu praktična. U njoj autorica upozorava na problem (najčešće potkrijepljen i citatom iz izvora u kojemu je jezična pogreška pronađena), ali odmah nudi i rješenje, domaću zamjenu za englesku riječ ili konstrukciju.

Savjeti se u knjizi donose abecednim redom. Iako su znanstveno besprijekorni i svjedoče o autorici kao vrsnoj poznavateljici hrvatskog jezika i kroatističke literature, oni se, zahvaljujući osebujnu autoričinu stilu, čitaju s lakoćom i poput najzanimljivijeg štiva. Autorica nam (moram kazati: ponovno) pokazuje ljepotu jednostavnosti koju može postići samo vrstan znalac i pravi zaljubljenik u predmet svojega proučavanja.

Problemi kojima se autorica u knjizi bavi mogu se razvrstati u nekoliko skupina. U nekoliko se poglavlja upozorava na to da se manifestacije, udruge, nagrade... sve češće nazivaju stranim imenima kako bi, bit će, zvučale otmjenije, primjerice.: All About Viola, American Corner, Bay Watch Zagreb, Career day, Crofish, The River Cetina Valley Project, Motovun Film Festival, Zagreb Film Festival, Tabor Film Festival, Pucić Palace, Five Stars Hotel, Outward, Survivor...

Najviše se poglavlja bavi problemom engleskih riječi i sintagma (i to upravo onima kojima se kroatisti još nisu pozabavili) i donose se njihove hrvatske istovrijednice, primjerice screening — analitički pregled, approval rating — stupanj podrške javnosti, barbecue — roštilj, roštiljanje, on the record — službeno, off the record — neslužbeno, blockbuster — senzacija, »bomba«, brown-field investment — ulaganje u postojeće kapacitete, call centar — pozivni centar, event — događaj (koji se čak pojavljuje u pleonastičnoj sintagmi event događanja!), flat tax — jedinstvena porezna stopa, porezni paušal, gap — tajac, muk, last-minute putovanja — putovanja u zadnji čas, locker — pretinac, ormarić, garderobni ormarić; spremište pod ključem, lucky punch — odlučujući udarac, pun pogodak, minivan — kombi, monitoring — motrenje, promatranje, praćenje One Stop Shop — sve na jednom mjestu, open-door policy — politika otvorenih vrata, tender — javni natječaj ili ponuda, yesmen — poslušnik, udvorica, klimavac, beskičmenjak, podrepina...

Nives Opačić upozorava i na riječi za koje je teže pronaći zamjenu, poput dialer, mobbing, bullynig, na nepotrebno širenje značenjskoga opsega riječi (npr. riječ afera sve se češće pod utjecajem engleskoga upotrebljava u značenju ljubavna veza). Pokazuje da nam nepotrebne riječi i konstrukcije pristižu i iz drugih jezika (iz talijanskoga, francuskoga, latinskoga, njemačkoga), npr. militantan ili Opernball, da su neke posuđenice već dobrano tvorbeno aktivne, npr. fejkati, što jednostavno znači falsificirati, imitirati, simulirati, te je zaista posljednji trenutak da budu zamijenjene hrvatskom riječju. Autorica ove knjige pokazuje nam i svu nespretnost koja se pojavljuje pri uporabi stranih riječi, npr. pri uporabi riječi celebrity kojoj se množina uspostavlja na nekoliko različitih (a sve nepotrebnih) načina.

Pokazuje to i na primjeru naziva klasificirani dokument, za kojim uopće nema potrebe jer on jednostavno znači tajni dokument, koji se često upotrebljava i pleonastički: klasificirani tajni dokument te izmišljenih besmislica koje ne postoje u engleskome, ali zvuče otmjeno, npr. sitting dinner.

Autorica upozorava i na mnogo drugih u hrvatskome jeziku nepotrebnih riječi i na njihove zamjene, npr: definitivan — konačan, neopoziv; presudan, odlučan, određen, završan, koji rješava ili privodi kraju neku stvar, ultimativan — odlučan, konačan, posljednji, krajnji, instantno — odmah, unisono — jednoglasno, involviranost — upletenost, uključenost, angažiranost, zahvaćenost, umiješanost. Upozorava na to i da su se neke engleske riječi i izrazi u hrvatskome jeziku toliko udomaćili da ih se sve češće upotrebljava i u prenesenome značenju, npr. face-lifting upotrebljava se već i u značenju renoviranje. Upozorava nas i na sve češću uporabu priloga ikad bez dopune koje je u hrvatskome nužna za razliku od engleskoga (ever), na uporabu priloga prokleto u kolokacijama prokleto dobar, prokleto mladi itd. (dakle u funkciji intenzifikatora koju taj prilog u hrvatskome nema, ali je ima engleski prilog damn), pa i na to da engleski prodire i u zatvorenije skupove riječi kao što su usklici, pa se sve češće može čuti usklik vau.

Zaključimo da je knjiga Nives Opačić Hrvatski u zagradama. Globalizacijske jezične stranputice još jedan iznimno vrijedan autoričin prinos promicanju kulture hrvatskog jezika, koji se, što je neobično važno, pojavio u pravome trenutku.

Lana Hudeček