DISKRETNI ŠARM MONARHIJE

DISKRETNI ŠARM MONARHIJE

Stoga, iako monarhija više nije što je nekad bila, što film implicira ponajprije prizorima kraljevske intime, a eksplicira samim sadržajem, da nam izgleda kao da i dalje jest, zasluga je Helen Mirren, glumice koja diskretnošću glumačkoga stila vizualizira (aristokratsku) melankoliju kao i nedvojbenu superiornost emocionalne rezerviranosti nad sentimentalnim ispadima današnjice

Nakon što je preživjela svoj annus horribilis, godinu 1992, kada je doživjela razvode nekoliko članova obitelji i požar kraljevskoga dvorca u Windsoru, a potom i manju neugodnost 1997, Njezino Veličanstvo, Elizabeta II Windsor-Mountbatten, milošću Božjom Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i svojih ostalih posjeda i teritorija kraljica, glavarica Commonwealtha, braniteljica Vjere, doživjela je eto i senzacionalan odjek filma o događajima iz spomenute 1997, koji su se, na trenutak, doimali smrtonosnima za samu monarhiju. S obzirom da je nadživjela i, primjerice Olivera Cromwella nije nikada bilo sumnje da će monarhija nadživjeti i Dianu Spencer, ma koliko tužna bila njezina sudba. Takva svijest o trajnosti monarhije prožima film Kraljica Stephena Frearsa, a interpretacija Helen Mirren, koja je za kreaciju Njezina Veličanstva nagrađena efemernom, iako svjetski najpoznatijom, filmskom nagradom, glumački je iskaz te svijesti u spomenutom djelcu. Efektni film redatelja čiji je dosad najveći uspjeh bila podjednako efektna iako ne osobito slojevita ekranizacija remek-djela polifonog epistolarnog romana 18. stoljeća, snimljena prije gotovo dvadeset godina, onkraj svoje retoričke i poetičke zasnovanosti u izrazu televizijske drame vlastitu slojevitost zasniva na stalnoj napetosti dvaju modusa, onog romanse i onog ironije. I dok sam naslov filma zaziva romansu najavljujući da će pripovijedati o monarhu (makar i ženskom), dakle junaku, konkretno junakinji, koji je već stupnjem nadmoćan drugim ljudima, taj modus od sama početka neprestano nagriza onaj ironije. Razvidno je to već u verbaliziranoj opoziciji Kraljice, koja je to svojim inherentnim pravom, i upravo preminule »narodne princeze« iliti »kraljice ljudskih srdaca«, koja je to dakle izborom i naklonošću podanika, potom u vizualizaciji slika nereda, zbrke i anarhije, predočenih dokumentarnim snimkama iz razdoblja odvijanja događaja o kojima film priča, a koje dodatno osnažuju sukob dvaju modusa, također i u Kraljičinoj nemogućnosti da se od upada neugodne zbilje (premijerovih telefonskih poziva) i prijetnje propasti (figurirane smrću jelena s kojim se junakinja prije slučajno susrela) zakloni u idiličnom ambijentu Balmorala, čije samo ime zvuči tako romantično.

Napetost je romanse i ironije vidljiva i u početnom suprotstavljanju Kraljice i njezina premijera, isprva prikazana u blago karikiranu obliku, a upravo je njihovo postupno zbližavanje još jedna konkretna tema filma, koja film ključno vuče romansi, a s obzirom da se Blair ne odlučuje samo zaštititi monarhiju, nego prihvaća Kraljičinu etiku i kao legitimnu, ali i, što je još važnije, kao poželjnu. Pa, ako znamo da je sukob, agon, arhetipska tema modusa romanse, onda je taj sukob u ovom filmu onaj junakinje, kojoj će u pomoć priskočiti njezin premijer s jedne strane, te puka i medija (a u daleko aluzivnu smislu i preminule princeze) s druge, sukob prezentiran kao sukob suprotstavljenih koncepcija emocionalnosti, konkretiziranih reakcijom na Dianinu smrt. Iako prisiljena popustiti zahtjevima podanika, junakinja će iz tog sukoba izaći kao konačna pobjednica, što gledatelji vrlo dobro znaju iz izvanfilmske zbilje u kojoj je danas Elizabeta II popularna koliko je bila i kada je prije pedeset i pet godina stupila na prijestolje.

Stoga, iako monarhija više nije što je nekad bila, što film implicira ponajprije prizorima kraljevske intime, a eksplicira samim sadržajem, da nam izgleda kao da i dalje jest, zasluga je, barem u slučaju ovoga djela, Helen Mirren, glumice i same plemenita (i to ruskog!) podrijetla, koja upravo diskretnošću glumačkoga stila vizualizira (aristokratsku) melankoliju zbog neumoljiva protoka vremena kao i nedvojbenu superiornost emocionalne rezerviranosti nad sentimentalnim ispadima današnjice.

Bruno Kragić