Četiri stoljeća NSK

Četiri stoljeća NSK

Autor Vladimir Buzolić Stegu, dizajner, dimenzije 35,5 x 29,82 mm, naklada 200 000, datum izdanja 22. veljače 2007.

Autor je teksta o četiri stoljeća Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu iz kojega donosimo izvatke Josip Stipanov. Četiristoljetna povijest Nacionalne i sveučilišne knjižnice nije samo povijest te po mnogočemu jedinstvene nacionalne ustanove, kao hrama i riznice hrvatske pisane baštine, nego dobrim dijelom oslikava i pokazuje širi povijesni okvir u kojem je nastala, djelovala i razvijala se njezina djelatnost. Osnovana 1607. kao knjižnica isusovačkoga kolegija, odnosno knjižnica (prve) javne gimnazije u Zagrebu, nedugo nakon toga postaje knjižnicom (prve) više škole u Hrvatskoj, koja je 1669. poveljom cara Leopolda I utemeljena pod nazivom Zagrebačka akademija. Ukinućem isusovačkog reda 1773, odnosno osnutkom Zagrebačke kraljevske akademije, kao više škole za pravo, filozofiju i teologiju, godine 1776. Nacionalna i sveučilišna knjižnica postaje knjižnicom Kraljevske akademije. Sljedeće godine obogaćena je velikim oporučnim darom zagrebačkoga kanonika i povjesničara Adama Baltazara Krčelića, koji traži da Knjižnica bude otvorena javnosti, što ona i službeno postaje četrdesetak godina poslije. Darivanje knjiga i druge knjižnične građe jedno je od bitnih obilježja knjižnice tijekom cijele njezine povijesti. Spomenimo samo neke: Josip Sermage, grofica Eleonora Patačić, biskup Maksimilijan Vrhovec, ban Ivan Tomašić, Miroslav Krleža... Osnutkom Sveučilišta u Zagrebu 1874, Knjižnica zadaćama, pa i imenom, postaje Sveučilišna knjižnica, a to je ime sačuvala i do danas. Valja pripomenuti da je Sveučilište u Zagrebu sve do početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća bilo i jedino sveučilište u Hrvatskoj. Tako je ta knjižnica od osnutka bila i ostala knjižnicom najviše školske ustanove u Hrvatskoj. A upravo zahvaljujući značenju toga sveučilišta za cijelu Hrvatsku, Knjižnica je s vremenom prerasla okvire zagrebačke Akademije i Sveučilišta, pa time i svoje prvobitne zadaće, te postaje hrvatska nacionalna knjižnica. Tako već početkom 19. stoljeća, iako je Hrvatska tada u sastavu Austrijske Carevine, Knjižnica počinje dobivati nacionalna obilježja, i to ponajprije odredbama o primanju obveznoga primjerka (1816. i 1837) te posebice u ozračju hrvatskoga narodnog preporoda, poznata kao ilirski pokret, sredinom 19. stoljeća. Od tada, a osobito od druge polovice 19. stoljeća i dalje u cijelom 20. stoljeću sve više jača i razvija se njezina nacionalna zadaća, odnosno zadaća kao nacionalne knjižnice, koja tako postaje dominantna. No službeno se, dakako, uz naziv sveučilišna, tek sredinom dvadesetog stoljeća definitivno počinje nazivati i nacionalnom knjižnicom.

U četiri stoljeća Knjižnica je promijenila četiri zgrade, odnosno lokacije. Od osnutka pa sve do 1883. bila je smještena na Gornjem gradu, a od 1883. pa do 1913. djeluje u zgradi Sveučilišta. Godine 1913. Knjižnica seli u novu zgradu na današnjem Marulićevu trgu. Ta je zgrada prva u ovom dijelu Europe sagrađena za knjižnicu, a uz to je i jedna od najljepših secesijskih zgrada uopće. Danas, već jedanaestu godinu, Knjižnica djeluje u novoj zgradi, koja dominira tim predjelom Zagreba i na neki je način dobrodošlica svim putnicima koji s južne strane dolaze u središte grada.

Knjižnica je danas punopravna članica Europskih knjižnica, udruge koju zajednički grade europske nacionalne knjižnice i kao zacijelo jedan od najvrednijih zajedničkih europskih projekata na području kulture i znanja.

Motiv marke su pročelja stare i nove zgrade NSK.

Priredila Sandra Cekol