ČEKAJUĆI VRAGA S KOLAČIMA

ČEKAJUĆI VRAGA S KOLAČIMA

1.

Ovo je najljepše mjesto na kojem sam dosad bio, pomislio je Jura čekajući vraga s kolačima. I stvarno je to bilo najljepše mjesto na kojem je dotad bio. Ravnica, široka dvije, tri stotine metara, sa svih strana okružena ne previsokim brdašcima obraslima šumom, a ona sama uzgojila je tek dva drveta, dva prastara, golema hrasta koja su ravnici davala status savršena položaja za kuću nekoga tko želi pobjeći od društva. Laganim korakom Jura je došao do jednog hrasta i sjeo u njegovu sjenu.

Ovdje ne bih mogao nikada živjeti, pomislio je, koliko god ovo mjesto bilo prelijepo, savršeno, čarobno i zauvijek skriveno od svijeta (apsurdno je to da je nešto najljepše i najsavršenije što je od svijeta nastalo upravo i zauvijek skriveno od cijeloga svijeta) nikada ne bih mogao živjeti ovdje, zbog tolike savršenosti i besproblemnosti, dosada bi dosegnula toliku razinu da bi situacija bila nepodnošljivija nego sada. Ovako naime barem mogu razmišljati o raznim problemima koje mi donosi nesavršenost svijeta i to mi oduzima većinu vremena, a kad bih živio ovdje, sve bi bilo savršeno i ne bih imao o čemu razmišljati (brzo bi mi dosadilo razmišljati o savršenosti, zato što je savršenost jedna, a nesavršenosti ima bezbroj), zbog čega patiti, čemu se nadati i čega se gaditi, tako je razmišljao Jura dok je sjedio pod hrastom i polako, potpuno smireno vadio već unaprijed određenu količinu hrane. Tako je činio već dulje vrijeme. Mislim, unaprijed određivao količinu hrane koju će pojesti. Tako je činio od kada je odlučio da više neće samo sjediti i gledati kako život nema smisla, da neće gledati kako gađenje prema čovječanstvu raste, a želja za društvenim životom i broj smislenih razloga za život padaju.

Izvadio je komad kruha, komad sira, i komad kulena koji su mu dali u selu dvadesetak kilometara zapadno od te ravnice.

— Već dulje vrijeme ovako putujem, razmišljao je naglas i u neku ruku razgovarao sam sa sobom, ali nije bilo nikoga da ga čuje, pa to i nije bilo toliko strašno. Već dulje vrijeme ovako putujem, šećem, i zapravo nije tako teško kako sam mislio da će biti, trebalo je biti mnogo teže, trebao sam danima biti gladan, trebao sam mjesecima biti bez kontakata s ljudima, a zapravo svako toliko dođem u prekrasno selo gdje dobijem dovoljnu količinu hrane i dovoljnu količinu društva. Ljepote imam dovoljno. Mnogo više nego prije. Svagdje gdje dođem sve je okruženo ljepotom. A još nisam našao savršeno mjesto za život, ali zapravo ga nisam nikada ni tražio, ja zapravo samo šećem, razmišljam, ubijam vrijeme i divim se — i stvarno je tako bilo.

Nije mu ništa nedostajalo. Ubrzo nakon što je krenuo shvatio je da su sela neiscrpan izvor hrane i društva. Nerijetko bi se popeo na neku uzvisinu s koje bi vidio jedno od onih savršenih sela, koja se nižu uz cestu poput nekog gmaza, a izgledaju kao linije povučene ravnalom uz cestu, i osjećao je čak i na nekoliko stotina metara dobrotu ljudi koji tamo žive, njihovu neiskvarenost, i ponizno zamolio za komadić hrane (iako je znao da nije dostojan tražiti ništa od njih), koji mu nikada ne bi bio uskraćen, i uz koji bi mu gotovo uvijek bio ponuđen i smještaj za koju noć, što on nikad ne bi odbio, jer noći su uvijek hladne, bilo ljeto, jesen, zima, proljeće ili pak neko novo, izmišljeno godišnje doba.

Umorivši se od razmišljanja, malo je odspavao ispod hrasta, što je jako volio raditi, nešto poput španjolske sieste, samo što je on to radio jedino kad bi bio vani, u prirodi. Nakon što se probudio krenuo je dalje. Popevši se na jedno od onih brda koja su okruživala ravnicu okrenuo se i još jednom je pogledao, i osjećao je nešto posebno prema njoj, osjećao je da će ta ravnica nekako biti važna, a nakon što se malo zagledao uočio je osamljenu kuću, iza brda nasuprot onom na kojem je on bio.

Odmah se uputio prema njoj, te iako je imao dovoljno hrane, odlučio je pokucati. Pokucao je i dok je čekao da mu netko otvori osjećao je nešto što nije osjetio jako dugo, osjetio je nestrpljivost. Vrijeme mu je jako sporo prolazilo, ali u realnom vremenu vrata su se otvorila dosta brzo, a otvorila ih je djevojka toliko savršene ljepote da se ni jedna livada, ni drvo, ni cvijet, ni ikakva umjetnost nisu mogle natjecati s njom. Osjećaj nestrpljivosti trenutačno je zamijenjen osjećajem iznimnoga uzbuđenja. Kao što je to i obično radio, prvo se ljubazno ispričao zbog smetnje i savršeno pristojno zamolio nekoliko komadića hrane.

— Naravno da ne smetate! — odgovorila mu je djevojka pomalo podrugljivim, a opet neodoljivo zavodljivim osmjehom. — Uđite! Sjednite! Objedujte sa mnom! Nema ničeg boljeg i plemenitijeg od pomaganja ljudima u nevolji — zaključila je.

— Ne bi bilo pristojno od mene da vam u tolikoj mjeri smetam, bit ću savršeno zadovoljan s komadom kruha i komadićem sira — odgovorio joj je, i dalje, formalnim prizvukom, iako je naklonost djevojke prema Juri bila neupitna.

— Bilo bi nepristojno i da odbijete moju velikodušnu ponudu, zar ne? A vidim da vi ne želite biti nepristojni, stoga vidite, baš sam sad namjeravala objedovati — brzo se s odgovorom snašla djevojka, pokazujući da ne odustaje dok ne dobije ono što želi. Jura je od početka rasprave znao da će pristati na ponudu, ali temelji lijepa ponašanja, urođeni još iz najranijeg djetinjstva, nisu mu dopuštali da prihvati nešto tako veliko bez prethodna odbijanja.

— Kad ste tako iznijeli činjenice, onda nemam izbora nego prihvatiti, a nikamo mi se ne žuri, a i malo kvalitetna druženja i intelektualnog razgovora nikada nije naodmet — izrecitirao je već unaprijed pripremljen odgovor te se nasmiješio djevojci i upitao je za ime.

— Magda — kratko je odgovorila i počela ga požurivati unutra.

— Sigurni ste da neću smetati nekom od vaših ukućana? — upitao je Jura kada je shvatio da nije nikoga ni vidio ni čuo.

— Jedino duhovima — na čudan način odgovorila je Magda.

Na temelju tog odgovora Jura je zaključio da nije uvijek bila sama, da je netko s kim je ovdje živjela umro. Muž? Roditelji? Braća? Ili možda baka? Što se Jure ticalo, bilo je svejedno, jer je uvidio da tako mladu i osamljenu ljepoticu neće biti teško zavesti.

— Inače, ja sam Jura — rekao je dok su sjedali za kuhinjski stol.

— Drago mi je, ja sam Magda — rekla mu je pruživši ruku. Ali, da. To sam već rekla — napomenula je smireno i nastavila puhati u žlicu kipuće juhe.

Jura je zapazio da Magda priprema dosta hrane s obzirom na to da živi sama, i zaključio da joj preminuli, tko god to bio, neopisivo nedostaje ili nedostaju te da se ne može pomiriti s gubitkom voljenog ili voljenih. U svakom slučaju, hrane je bilo u obilju. Za sljedeće pitanje morao je prikupiti malo hrabrosti, pa je duboko udahnuo.

— Biste li mi mogli reći zašto tako prekrasna mlada djevojka živi sama? — upitao ju je s tremom.

— Prvo bih vas zamolila da mi se obraćaš s ti, a onda bih ti mogla reći, zašto ne. U ovoj kući sam rođena, živim u njoj čitav život. Živjela sam ovdje s roditeljima i dvojicom braće. Otac je bio trgovac i prekrasan čovjek. Obavljao je većinu poslova za širu okolicu, a meni bi uvijek donosio mnoštvo divnih malih darova. Kuća je uvijek bila puna čega god možeš zamisliti. Braća su bila mlađa od mene, ali mene je tata ipak više volio. Bila su dobra moja mala braća. Voljela su me i slušala. Uz njih sam se uvijek osjećala jako odraslo. Imala sam savršeno djetinjstvo, sve što sam ikada poželjela dobila sam, imala sam dva preslatka mala brata, i cijeli svijet na dlanu, ali djetinjstvo i savršenstvo prestali su jednoga predivnog dana kada je cijela moja obitelj poginula u prometnoj nesreći. Bila sam strašno nesretna, ali barem mi je otac ostavio toliko bogatstvo da ne moram ništa raditi čitava života.

Juri se činilo da je sve to ispričala malo odveć ravnodušno za nekoga tko još priprema hranu za umrle. Nakratko je zašutio i zamišljao kako je to izgubiti čitavu obitelj. Nikada nije osjećao neku veliku povezanost s obitelji, više je to bio osjećaj dužnosti prema ljudima koji su ga doveli na svijet (ne čineći mu tako uslugu) i naučili ga nekim osnovnim stvarima koje su mu bile potrebne da bi sve ostalo naučio sam, ali čim je otišao iz grada i civilizacije zaboravio je na tu dužnost i prema obitelji nije osjećao ništa više nego prema drugim ljudima.

— Vi se smatrate umjetnikom, zar ne? — raspršila mu je dobru misao Magda. — Ja mislim da je umjetnost nešto najbolje, najljepše, najdublje i najviše što čovjek može doživjeti. Je li moguće da vi mene naučite kako da postanem umjetnica? — nervozno se ona njemu obratila sa vi, zaboravivši vlastitu nedavno izrečenu molbu. Juru nije iznenadilo to pitanje. Na neki ga je način i očekivao.

— Postoje umjetnosti kao profesije, primjerice slikarstvo i glazba, koje su definirane, i same su po sebi lijepe, te ih svi ljudi smatraju umjetnostima, ali to za mene nisu prave umjetnosti, prave su umjetnosti za svakoga drukčije, prave su umjetnosti ono što je samo nama umjetnost, ono u čemu samo mi uživamo i znamo to, i sretni smo što nam drugi to nikad ne mogu oduzeti.

— A što je za tebe umjetnost?

— Što je za mene umjetnost? Umjetničko djelo za mene mora postojati radi sebe sama, a u isto vrijeme mora iskazivati umjetnikova razmišljanja i osjećaje, a umjetnost? Umjetnost je za mene život. Umjetnost je kada netko uspije preživjeti život i ostati normalan te zadržati sva svojstva koja čovjek ima i ne izgubiti ih pod pritiskom društva.

— A kako je moguće ne postati rob društva ako, koliko se god trudili, uvijek ostajemo ovisni o nekom društvu, ne nužno lošem, ali ipak društvu!

— Itekako je moguće! I to ne samo da pobjegneš od društva, kao ja. To je najlakši način, ali ja nisam dovoljno sposoban za ovo teže. Mnogi su mislili da mogu ostati unutar društva, i ostati potpuno izolirani od njega, prevarili su se i na kraju poludjeli. Samo najsposobniji to uspijevaju, a oni ostaju u sjeni.

— Od čega živiš? Mislim, bez uvrede! Samo me zanima kako preživljavaš ako se kloniš civilizacije.

— Molim za hranu. Po kućama. Baš kao što sam i tebe molio, ali rijetko ostanem na objedu. Istina, to je ponižavajuće, ali ipak dostojnije od potpuna ponižavanja za plaću. Ovako barem priznajem što jesam i sam odlučujem o sebi i svojim postupcima. Ponekad napravim neki poslić na kući, ali isključivo za stan i hranu. Novac ne primam. Ne poštujem — rekao je Jura

— Kako to misliš? Ma nije ni bitno. Rekao si da tu i tamo obavljaš poslove? Sigurna sam da u kući imam mnogo poslova za tebe. Ako bi htio neko vrijeme ostati sa mnom — stidljivo je rekla Magda uz već pomalo iritirajuće čaroban smiješak, a Jura je bez razmišljanja prihvatio takvu ponudu uz uvjet da stvarno radi nešto, a ne da samo živi ovdje kao nametnik. Prije nego što ga je odvela u sobu, Magda mu je pokazala kuću. Kuća je bila stvarno velika, i stvarno je bilo mnogo posla, što je i logično s obzirom na to da je u njoj već tko zna koliko živjela samo jedna lijepa djevojka. U prizemlju je dominirala dnevna soba s velikim stolom, a na drugoj strani sobe bilo je nekoliko naslonjača i stolić za kavu. Tu su objedovali. Dnevna soba bila je okružena kuhinjom, kupaonicom i dugačkim hodnikom u kojem su bile stube prema gore. Gore su bile spavaće sobe. Bilo ih je četiri. Magda mu ih nije sve pokazivala nego mu je samo pokazala njegovu i brzo otišla. Njegova soba nije bila mala. Nije bila ni velika. Posve obična soba, s udobnim krevetom i seljačkim tapetama. Prekrasan pogled na onu livadu gdje se još jutros odmarao pružao se s prozora.

Na njegovo iznenađenje sutradan ga je Magda probudila u šest sati. Nije očekivao tako rano buđenje, a još manje onako naporan posao koji ga je čekao. Odvela ga je na veliku livadu. Rekla je da bi tu htjela saditi krumpir i da bi to sve trebalo preorati. Jasno, ručno. Bez strojeva. Kako Juri rad nije bio mrzak, odmah je počeo s poslom. Na početku nije bilo teško, ali kako je vrijeme odmicalo sunce je pržilo sve jače. A onda baš i nije bilo lako.

Razmišljao je o tome kako ljudi nikada nisu zadovoljni. Kako mu sada nije ugodno zato što mora raditi i zato što je nepodnošljivo vruće, tako bi mu isto bilo neugodno da besposleno sjedi, ili da mu je hladno. Zaključio je da mu se ta ljudska neodlučnost gadi. Oko podneva u razmišljanju i radu prekinula ga je Magda, pozvavši ga na objed.

— Znaš, zapravo s onom livadom ne želim ništa napraviti. Samo sam htjela vidjeti što si sve spreman učiniti, koliko rada možeš pretrpjeti. Nadam se da se ne ljutiš. Danas više ništa ne moraš napraviti, a od sutra ćeš početi s bojenjem kuće. Prvo izvana — rekla mu je Magda za objedom, nijednom ga ne pogledavši, od straha da bi se mogao ljutiti.

— To mi je drago čuti — uzvratio je Jura — Stvarno je naporan posao.

— Znam. Žao mi je.

Poslije objeda Jura je nastavio s poslom. Radio je dok nije sve preorao i zasadio krumpir. U nekoliko navrata Magda mu je dolazila i govorila mu da prestane raditi i uđe u kuću, na što joj je on govorio da se ispričava, ali da ni sam ne zna zašto radi, ali da sad ne može prestati. To je jasno bila laž. Bio je ljut. I to zato što mu je to napravila. Nije mu to zapravo toliko smetalo, koliko mu je bilo čudno. Bilo mu je čak i drago što je to napravila, zato što ga je provjeravala, ne bi ga provjeravala da je ne zanima, a ona je njega itekako zanimala. Možda joj je samo htio pokazati koliko može, ali to si nikako nije htio priznati.

nastavlja se

Mihovil Lukić