Bez zvjezdanoga sjaja

I kako to s bukom kojom se uglavnom umjetno prašina diže obično i biva, i barem u dijelu medija glasno podizanje napetosti oko šezdesetoga rođendana Gidona Kremera i u Zagrebu je završilo nedefiniranim mirisom svakako neočekivana ravnodušja. Najprije se to osjetilo u skromnu priljevu slušateljstva za koncert u Koncertnoj dvorani Lisinski (13. veljače) kojim je inače slaba i neuka promidžba mlađahne udruge Euterpa promovirala i svoj pretenciozno naslovljen, izvanpretplatnički i po cijeni pojedinačne karte ekskluzivan Zvjezdani ciklus, u jednako pretencioznoj i egzaltirano opremljenoj programskoj knjižici sa svim mogućim naj–atributima i u precijenjenoj nakladi od čak 1800 primjeraka (!), označen kao niz od četiri spektakla s najpoznatijim imenima sa svjetske glazbene scene. I možda bi to uza sjećanje i na neke druge, aplauzne, a neslavno propale agencijske pothvate i manje boljelo da doista veliko guslačko ime Letonca Kremera u sviračkome smislu i danas nosi jednaku težinu, a uigranost njegova seksteta Kremerata Baltica i posebno njegova kvarteta Kremeratini, na optimalan — Euterpa bi uskliknula — svjetski! način podupire legendu od baltičko–ruske (ojstrahovske) škole.

Bez zvjezdanoga sjaja nažalost ostala je i Kremerova zagrebačka rođendanska svečanost, ali i njezin umjetnički profil sa začuđujućom bljedolikošću u pristupu interpretaciji, koju je u drugome dijelu večeri s Beethovenovim kasnim opusom 132 upotpunila još čudnija nonšalancija i proizvoljnost intonacije prve (Kremerove!) violine i pridružena joj, zanatski i tonski nedovoljno izbrušena trija. I, eto, kojega li samo iznenađenja za slog i pjev gotovo simfonijske dimenzije, strukture i tvorbe Beethovenova Gudačkoga kvarteta u a–molu, što će uz nekako usputan angažman litavskih glazbenika na čelu s letonskom violinom Gidona Kremera, i nezanimljivo i u krošnji bez trećega uha ravno prošetati peterostavačnim plodovima autorova nova kompozicijskoga doba.

Svi stasali ispod plodorodna svjetla i sjene Komornoga orkestra Kremerata Baltica što ga je 1997. utemeljio sam Kremer, i članovi sekstetnoga (a po potrebi i kvartetnoga) okvira u umjetnosti sjedinjenih glazbenika s baltičkoga, trojedno–državotvorna sjevera, u više–manje su korektnoj, ali ne i maštovitoj verziji odradili niz od šest Bartokovih, u originalu za glasovir pisanih bugarskih plesova s potpisom gudačko–vibrafonske (i džezerske) inačice vojvođanskoga Mađara Stevana Kovacsa Tickmayera. O proglasu genijalne organizacije misli ruske Tatarke Sofije Gubajduline, pak, ponajbolje govori njezina glazba s lopticom efekta zastarjela dima i vatre od light–showa kao vizualnoga priljepka u hermetičnoj nekomunikativnosti 4. gudačkoga kvarteta iz 1993. Da, i u mraku i s mrtvom, tape–glazbom bez zvjezdanoga sjaja toliko puta već viđeno, a sa skromnom ulogom promatrača i podupiratelja žive mrvice tona u grču kreativne (ne)moći.

I još jednom bez zvjezdanoga sjaja ostala je i najsjajnija repatica od Bachove Chaconne iz 2. partite za violinu solo, BWV 1004. Tonski nekako zgužvano, a u izrazu suzdržano i nijemo bivajući sudrugom mnogolikih zavrtuljaka i mnogolikih pritoka velika kontrapunktskoga vodensvijeta, Gidon Kremer bez zarona je pod drugu stranu nikad do kraja istražena planeta i publici i sebi darovao dobro što se zaboravlja. A ono što je za drugoga dobro Kremeru i po izabranosti njemu sličnima ne bi smjelo biti dovoljno — i zbog energije što žari u magnetskoj privlačnosti sve rjeđih pomazanika glazbe. Zahuktali vihor s prezaslađenim okusom malo zvjezdanoga, malo nezvjezdanoga sjaja, pak, pratio je premijerno hrvatsko predstavljanje pedesetsedmogodišnje orkestralne mladice iz Reykjavika, u sklopu čijega se gostovanja za ciklus Lisinski subotom (17. veljače) dogodila i prva izvedba nagrađene skladbe hrvatskoga autora Branka Okmace. I tako je, ni sam unaprijed ne znajući da će baš Islandski simfonijski orkestar pod vodstvom šefa dirigenta Britanca Rumona Gambe praizvesti njegovo djelo Inventio, četrdesetčetverogodišnji Puljanin samozatajna skladateljskoga djelovanja odjednom postao broj 1 u hrvatskoj glazbi za 2006, a kako je po isteku natječaja Koncertne dvorane prosudila u tiskanu programu neimenovana skupina domaćih nam autoriteta! Bilo kako bilo, a sudeći po suhu Okmacinu (i na škrge jedva primjetnu, afirmativno polifonu) konstruktivizmu bez boje, okusa i mirisa, slaba nam je doista bila prošlogodišnja kompozicijska žetva. Ni invencije, ni zanatske vještine mora se priznati u možebitnom razvoju razmrvljena polumotiva nije se dalo naslutiti za odvijanja Okmacina naslova, što će i usprkos solidnoj pripremljenosti izvođača na uvijek istu, mlaku oznaku mezzopiana i mezzofortea nerazgovijetno mrmljati sve do točke svršetka, s ulaskom koda Inventio u kakvu–takvu gradaciju na koralno–himnički obrazac.

Paradno impresivna točnost i brzina u klaviru te jednaka sočnost u orkestru s iznimkom mjestimične netočnosti u intonaciji trubljačko–puhačkoga propuha, u filmskome je složencu od diznijevskih manira obilježila provedbu šlagerski popularne Rapsodije na Paganinijevu temu, Sergeja Rahmanjinova. U glavnoj ulozi: rusko–njemačka pijanistica Lilya Zilberstein; (važan) pobočnik: dirigent Rumon Gamba. I lijepo su se oboje, čini se, u svemu i dogovorili i složili — ponajprije u ljubavi, dakako, za raspjevanost melodije Rahmanjinova, a onda i u koncepciji vođenja svih varijacija na Paganinijev 24. capriccio u a–molu. Rezultat je ipak bio neobičan: hitro i prehitro naglavačke se bacajući u neobično grotlo s oštrim, naglim rezovima (neočekivanim i partiturno nepropisanim stankama) između pojedinih varijacija, muziciranje razigrano razbacana dua iz mora rapsodične prašine na kraju je pokupilo tek sloj vrhnja s komercijalno najefektnijim čokoladnim premazom za najšire mase. Možda može i tako, a možda i drukčije, recimo zagledanije u kontekst paganinijevske enigme što i jučer i sutra, u tri–četiri note karakteristična, punktirana ritma, golica svojom (i) dijaboličnom tajnom i snagom.