Želim biti svoja

Želim biti svoja

Mislim da je za mladog pjevača bolje pjevati male uloge u velikim produkcijama nego velike u lošima. U radu s velikima mnogo se nauči. Treba znati i nešto odbiti ako vam ne odgovara. Mladim se pjevačima danas često nude preteške zadaće koje ih slome

Najnovija zagrebačka operna premijera Verdijeva Krabuljnoga plesa izbacila je u prvi plan sopranisticu nesvakidašnje glasovne ljepote – Mihaelu Komočar. Pet dana nakon vrlo uspjela debija održala je diplomski koncert na Muzičkoj akademiji. Rođena je 1979. u Novom Mestu. Pjevanje je učila u Brežicama i u Ljubljani i 2002. upisala se na Muzičku akademiju u Zagrebu u razred profesorice Snježane Bujanović–Stanislav. Kao studentica druge godine osvojila je drugu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Belvedere u Beču. Za studija pjevala je Wagnerove Pjesme Mathildi Wesendonck, sopransku dionicu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji i nastupila u HNK kao Majka u Ravelovoj operi Dijete i čarolije. Sada djeluje u Marseilleu u sklopu CNIPAL–a (Centre National d'Insertion des Artistes Lyriques). Njezine francuske nastupe prate osvrti s epitetima raskošni sopran, sopranistica neobične ljepote timbra i uzbudljive iskrenosti.

Kako ste došli na Belvedere?

— Slučajno, na profesoričin nagovor. Ne očekujući ništa krenula sam na trodnevni izlet u Beč, a završilo je drukčije. Kad se sjetim tog uspjeha, toliko ljudi odjedanput oko mene, toliko ponuda za tolike uloge, stvarno je bilo ludo, nezaboravno. Ponude sam, jasno, odbila jer nisam imala iskustva i nisam se osjećala spremnom. Prihvatila sam stipendiju CNIPAL–a jer su rekli da će me čekati dok završim Akademiju. Ipak, četvrtu godinu praktički sam provela u Marseilleu.

Kakvo je školovanje na CNIPAL–u?

— Vrlo dobro. CNIPAL pruža mnogo. Profesori jezika izvorni su govornici njemačkoga, talijanskog i francuskog, koji nas uče pravilnoj dikciji. Imamo tri korepetitora od kojih je svatko stručnjak za svoje razdoblje. U tom zajedničkom radu, gdje su u uskoj vezi riječ i ton, gdje se pomno njeguje stil, shvatila sam koliko je važno u pjevanju prenijeti značenje teksta. Francuzi veliku pozornost posvećuju glumi i tu sam mnogo naučila. Imamo seminare koje drže poznati redatelji. Dolaze nam i poznati pjevači, primjerice Tom Krause, Yvonne Minton, Mady Mesplé, Christa Ludwig, Barbara Hendricks, June Anderson. Mnogo se polaže i na izgled, styling. Doslovce nas uče kako da se predstavimo i kažemo svoje ime kad idemo na audiciju. Ukratko, učimo kako da se izgradimo u cjelovitu umjetničku osobnost. Kako je tržište šire, a publika brojnija, pruža nam se veća mogućnost kontakata s velikim umjetnicima, što smatram osobito važnim, i, jasno, veća mogućnost nastupa.

Što ste do sada pjevali u sklopu CNIPAL–a?

— Gotovo svakoga tjedna imamo audiciju za neki projekt. Do sada sam pjevala na festivalu Radio France u Montpellieru – Beethovenovu Misu in C i s predivnim ansamblom violončelista Conjunto iberico Bachianas brasileiras od Villa–Lobosa. Bilo je to lijepo iskustvo, dobila sam dobre kritike i vrlo sam ponosna jer je to jedan od najvećih festivala u Francuskoj. Pjevala sam Mozartovu Krunidbenu misu u Cannesu, imala sam večeri Lieda ili chansone u gradovima okolo Marseillea. U Avignonu i u Marseilleu nastupila sam s orkestrom kao Rosalinda u ulomcima iz Šišmiša. Pjevala sam Junonu u Offenbachovom Orfeju u podzemlju i Halevyjevu kantatu Herminie. Nastudirala sam Normu i u rujnu držala pokuse za June Anderson. Osvojila sam drugu nagradu na natjecanju Jaume Aragall u Španjolskoj.

Odabrali ste put da odmah krenete u inozemstvo i tamo počnete karijeru. Jeste li zadovoljni tim izborom? Mislite li da je to dobro?

— Odmah sam znala da za moju vrstu glasa dramskog soprana u opernim kućama ima malo premijera, jedna ili nijedna u sezoni. Trebala sam razmišljati dugoročnije. Danas ionako nije više običaj biti u stalnu angažmanu, nego se putuje i sudjeluje u pojedinim projektima. Vani je veća konkurencija i to me motivira. A i naučila sam mnogo.

Izuzmu li se studentski nastupi na sceni, Amelija je zapravo vaš debi. Hrabar izbor, budući da je uloga vrlo zahtjevna.

— Teška je, ali drago mi je da sam s njom debitirala i drago mi je da je to bilo u Zagrebu. Volim tu ulogu jer ima i dramskih i lirskih trenutaka. Obožavam Verdija i Krabuljni ples.

Kako zamišljate svoju budućnost?

— Nadam se da ću mnogo pjevati. Nije mi važno gdje, nego s kim, s kojim partnerima, kojim dirigentom, s kakvim orkestrom. Opera je timski rad, ako samo netko od sudionika nema osjećaja za glazbu i ne daje sebe u taj posao – za mene to nije posao, za mene je to život, ja pjevam jer jesam – to nije ono što želim. Voljela bih doživjeti da cijela ekipa djeluje homogeno. Na ovoj premijeri bila je lijepa energija. Maestro Lipanović mnogo mi je pomogao. Svi smo se sabrali i čini mi se da smo uspjeli. A čini se da ju je publika dobro prihvatila.

Podjednako pjevate koncerte i operu. Gdje sebe više vidite?

— Sada, nakon premijere i debija, više se vidim u operi. Ali obožavam koncerte Lieda s dobrim pijanistima jer se tada mogu opustiti i potpuno predati glazbi. Sve ima svoje čari.

Kako vidite mladog opernog pjevača danas? Što može mlada čovjeka motivirati da se danas time bavi?

— To nije ni karijera, ni posao. To je život. Mnogo je odricanja, ali sve se vraća kad dobiješ aplauz, kad je lijepa atmosfera, kad stvaraš glazbu, kad pjevaš poeziju koju je napisao Goethe ili koji drugi veliki pjesnik. Sebe ne vidim ni u čemu drugome. Ali danas jest teško, jer je to sve više i više biznis, a konkurencija je sve veća. Mladi pjevači slušaju snimke velikih pjevača, uglavnom su tehnički vrlo spremni, ali zaboravljaju da nije sve u tome. Veliki su bili veliki jer su imali svoj stil, davali su sebe. Toga danas nedostaje. Još sam na Belvedereu rekla sebi: Mihaela, budi svoja! Nemoj nikoga oponašati! Pjevaj kako osjećaš! i toga se pridržavam.

Kako danas u Francuskoj mladi prihvaćaju operu? Ozbiljnu glazbu uopće?

— Odnos je sigurno drukčiji nego u Hrvatskoj i Sloveniji, iako se sami Francuzi žale jer je u Njemačkoj i Austriji bolja situacija. U Marseilleu je, nažalost, u Operi publika starija, ali u drugim gradovima, u Parizu ili Montpellieru dosta je mlade publike. U Francuskoj postoje udruge za mlade pjevače koje nam pomažu da idemo na audicije. Priređuju se natjecanja – bila sam finalistica takva natjecanja u Parizu. Pjevačica mojih godina u Francuskoj ne pjeva glavne uloge, Norma je bila iznimka, ali nju sam pjevala samo na pokusima (za tri godine pjevat ću je u St. Etienneu). Mladi pjevač ima mogućnosti nastupa u malim ulogama – u svibnju ću u Operi u Marseilleu pjevati Helmwigu u Walküri – ali u velikim produkcijama. Mislim da je za mladog pjevača bolje pjevati male uloge u velikim produkcijama nego velike u lošima. U radu s velikima mnogo se nauči. Treba znati i nešto odbiti ako vam ne odgovara. Položila sam audiciju za Brünnhildu u skraćenom Ringu u Bayreuthu. Trebala je to biti francusko–njemačka produkcija Ringa u četiri sata, a ne u četiri dana. Ustanovila sam da to nije sada za mene i odbila. Mladim se pjevačima danas nažalost često nude preteške zadaće pa ih one slome. To ne bih sebi željela.

I što vas još čeka do ljeta?

— Oratorij armenskog skladatelja Gabrisa Aprikiana Naissance de David de Sassoun. Nastudirat ću ulogu Madame Lidoine u Poulencovim Razgovorima Karmelićanki, jer se u sklopu školovanja na CNIPAL–u nastudira uloga koju možemo ponuditi na audiciji. Imam neke ponude, i ovdje u Zagrebu, ali bih se najprije vratila kući obitelji uz koju sam jako vezana. A onda krećem na svoj put. Vjerujem da je svakomu njegov put određen. Ponavljam sebi: Budi svoja i doći će tvoje vrijeme!

Razgovarala Marija Barbieri