Zatočenice prošlosti

Zatočenice prošlosti

Čvrst redateljski koncept te ritmički uravnoteženi prizori u kojima je svaka scena nosila sebi svojstven naboj, od naoko veselih prizora koji igrom skrivaju dramu do otvorenih emocionalnih uzleta, stvorili su predstavu bez patetike u kojoj je svaka glumica točno pridala mjeru svoje boli

Nakon uspješne suradnje na Čehovljevu Višnjiku prije dvije godine redatelj Ivica Kunčević ponovno se zaputio u Zetski dom, crnogorsko kazalište na Cetinju. Ovaj put odluka je pala na djelo dubrovačkoga klasika Ivu Vojnovića Maškarate ispod kuplja, pisca koji je od Dubrovačke trilogije ispisivao kroniku nestajanja jednog svijeta i tragične prijelome u suočavanju s novim.

Zatvoreno je društvo ono koje se svodi na sebe, pod svaku cijenu čuva ono što posjeduje, lišeno pukotina kroz koje bi mogle prodrijeti drukčije ideje i potkopati njegovo postojanje. U prodoru novog ono se ne snalazi, ali čuva staro. I ako mit pojede sadašnjost, dolazi do drame.

Dramsko svjedočanstvo takva slučaja ostavio je i Vojnović u Maškaratama ispod kuplja, gdje sumira priču o propasti gospara. Stavlja je u posljednji dan poklada, u dom dvije ostarjele vladike staroga roda koje žive posute pepelom osobne i društvene propasti. Vrijeme je poklada, ali i vrijeme umiranja. U njihovu domu umire mlada sluškinja Anica. Istovremeno u taj umirući svijet prodire još jedan koji je već davno umro. Dolaze poklade s ulice igrajući slavnu prošlost Dubrovačke Republike. Upravo u pokladnoj igri skriva se Vojnovićeva ironija i parodija, koja se u obilju melodramatskog rijetko zapaža. Ne samo da je on tu slavnu prošlost, sve te gospođe i senatore, stavio u maškare i tako je diskretno parodirao, nego je i to društvo kojega se prisjećaju, hijerarhijom i krutošću, stvorilo drame svojim junakinjama. Njihova će se osobna drama, kako umiruće sluškinje koja čezne za aristokratom kojega jasno ne može imati tako i starih Nikšinica koje i same nose popudbinu neostvarenih ljubavi, razotkriti i opet putem maskarade, privatnog krabuljnog igrokaza koji vladike priređuju za sluškinju da je razvesele.

U cetinjskoj izvedbi komada redatelj Ivica Kunčević dramaturškim zahvatom bira i ostavlja prizore bitne za piščev melodramatsko-ironijski rukopis. I sam shvaćajući Vojnovićevu parodiju s pokladama on je još više podcrtava tako što umjesto živih ljudi poklade igraju lutke, simboli mrtvoga što oponaša živo. U jednom trenutku iz golema, predimenzionirana ormara što kao neka divovska figura odskače od skromnosti ostatka potkrovlja (funkcionalno i simbolički osmišljena scenografija Ivice Prlendera) otvara se kazalište lutaka, začuje se kakofonija glasova lica davno umrla svijeta koji se jedino u maškarati može sebe prisjetiti pa i narugati se. Kunčević se vješto koristi scenskom privlačnošću teatra u teatru, ali iskreno vjerujući emociji koju djelo nosi u likovima zatočenim prošlošću ne odriče se ni melodramatskog. Čvrst redateljski koncept te ritmički uravnoteženi prizori u kojima je svaka scena nosila sebi svojstven naboj, od naoko veselih prizora koji igrom skrivaju dramu do otvorenih emocionalnih uzleta, stvorili su predstavu bez patetike u kojoj je svaka glumica točno pridala mjeru svoje boli.

Lice Varje Đukić (gospođa Ane) bilo je portret na kojem su se sjajnom preciznošću mijenjale nijanse. Na podlozi zategnute maske ponekad bi se u oku i laganu pomaku usana uočila sjeta i bol, pojavila neka lažna veselost, maska se znala u trenutku i skinuti i pokazati rane iznutra da bi se opet zatvorila. S druge strane Dragana Popović (gospođa Jele) svoju masku nije skidala. Govor kratak, odsječan, bol zgrčena u kutu usne, kameno lice. Tek povremeni zaklon lica od publike. Kod nje se plakalo bez glasa i jauka. Umrle oči Nikšinica našle su svoj sjaj u pogledu sluškinje Anice. Kristina Stevović bila je neko u predsmrtnom bunilu zaneseno biće, koje čezne za zvucima i dodirima s ovim svijetom, ne želi se od njega otrgnuti, istodobno svjesno i nesvjesno da je već anđeo koji leti prema drugoj dimenziji. Biće čeznuća i očaja čijim smo emocijama vjerovali u svakom trenutku. Zoran Vujović (Jere) također je bez patetike predočio nesuđenu Aničinu ljubav, veseli Pjerot koji zna kad treba sakriti, ali i pokazati emociju. Kao gošća zaigrala je i naša Milka Podrug Kokotović (sluškinja Mare) licem koje pokazuje da je svašta prošlo, ali i da ni ono nije imuno na prizore boli. Od hrvatske ekipe bila je i Danica Dedijer, koja je s velikim trudom i maštovitošću kreirala kostime. Bilo je tu na lutkama raskošnih rokoko krinolina, živahnih harlekinskih, autentičkih senatorskih, jednostavnosti u raskoši haljina starih gospođa, čiste forme bjeline Aničine spavaćice i crnine s etnodetaljima u sluškinja, obilje boja i neboja kojima se oslikao svijet izgorio u zatočeništvu prošlosti. Atmosferu predstave stvaralo je i svjetlo našeg majstora Zorana Mihanovića pa se tako suradnja hrvatske ekipe i cetinjskih umjetnika pokazala punim pogotkom i bilo bi šteta da Maškarate ne prijeđu granicu.

Gordana Ostović