Vječni buntovnik

Vječni buntovnik

Ganutljivo je iščitavati želju i poruku koju je potkraj svibnja 2001. Kristl na pravom zagrebačkom odaslao Ivanu Picelju i Marijanu Susovskom. Da je i samo zbog te faks-poruke, jedan od najintrigantnijih hrvatskih umjetnika druge polovice prošloga stoljeća zaslužuje veliku i cjelovitu retrospektivu, jer ova izložba to ipak nije, niti je, čini se, imala namjeru biti. Publika već predugo čeka...

U zagrebačkom je Umjetničkom paviljonu postavljena izložba radova Vlade Kristla. Vremenska odrednica unutar koje su ta djela nastala obuhvaća manje od dva desetljeća Kristlova umjetničkog stvaralaštva, vrijeme prije no što je napustio zemlju. Organizator je izložbe zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, a autor Darko Glavan. Iako je u istom prostoru najavljivana prije gotovo godinu dana, Kristlova izložba, pa makar i trajala samo tri tjedna, više je no dobrodošla. Ne samo da nas podsjeti na velikog umjetnika koji je bio primoran otići iz domovine, nego i da nam konačno na uvid donese djela koja nisu bila često postavljana na izložbama koje su se eventualno doticale i njegova imena. Prije koji dan bili smo svjedoci prepiske u dnevnom tisku oko kvalitete izložbe, pojedinih očekivanja te subjektivnih i objektivnih ocjena. Svima nam je jasno da Kristl, sa svojom pomalo tragičnom sudbinom, ima pravo na veliku retrospektivnu izložbu u reprezentativnom prostoru (pa i onom s one strane Save, čiji dovršetak željno iščekujemo) i da neće proći dugo da se ta izložba ostvari. Građe ne bi smjelo nedostajati.

Što nam od građe nudi Glavanova izložba? Predegzilsko razdoblje Kristlove umjetnosti, od vremena rata, studentskih radova pa do filmskih i animiranih uradaka raspoređeno je u nekoliko dijelova koji se poprilično podudaraju s umjetničkim htijenjem sama autora, dok je upravo ta Kristlova svestranost, nažalost, premalo naglašena. Od kronološki prvih radova postavljenih na izložbi, koji obuhvaćaju vrijeme koje je Kristl proveo u ratu, vidljiv je njegov otpor prema autoritetima s kojima je zapravo imao problema do kraja života. I sam je za sebe tvrdio da je »bedak koji se uvijek bunio«. Karikature koje su nastale tijekom posljednjih godina rata isključivo su vezane uz propagandu, ali s velikom dozom ironije, koja se provlači cjelokupnim Kristlovim opusom. Radovi s akademije, krajolici, studije, mrtve prirode, aktovi, portret Mire Balić, iako stilski najudaljeniji od uvriježeno poznata Kristlova umjetničkog uzusa, samo su korak od onoga po čemu je Kristl poznat široj javnosti. Već u Ženama pri kupanju ili Pariškim krovovima nastalim 1950. jasno je kamo Kristl smjera. U sljedećim radovima već je vidljivo konačno Kristlovo umjetničko usmjerenje — egzatovska geometrijska apstrakcija u brojnim Kompozicijama miješa se s karikaturama iz »Kerempuha«. Od Kompozicije do Kompozicije Kristl rabi dinamička svojstva boje kao jedinu sastavnicu slike ili crteža. Sljedeći blok radova nazvan je Pozitivi i negativi prema monokromima koji su nastajali potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina — jednim od najvećih dometa hrvatske apstraktne umjetnosti, a riječ je o bijelim i crnim slikama radikalno enformelske provenijencije. Varijante i varijabili nastavljaju novotendencijašku nit.

Zahvaljujući i Zagreb filmu, na Kristlovoj izložbi postavljeno je petnaest predložaka za tri animirana filma koje je Kristl radio, gdje su mu na pozadinama asistirali Zlatko Bourek, Zvonimir Lončarić i Ante Zaninović, a kojima su glazbu napisali Milko Kelemen i Miljenko Prohaska. To su Krađa dragulja, Don Kihot i Šagrenska koža — vrhunci zagrebačke škole crtanog filma i animacije uopće. Za Don Kihota i sam Kristl kaže da ga je radio po noći, na vlastitu ruku, da ga nitko ne bi vidio. Godine 1962. Kristl je, u produkciji slovenskog Viba filma, snimio film General in resni človek, koji nije prošao partijsku cenzuru zbog navodnog ismijavanja Tita. Zbog toga je napustio zemlju. Nemamo prigodu često vidjeti to odlično ostvarenje, prepuno rezanih kadrova, odlične sugestivne rasvjete i zvuka, igre crnog i bijelog, svijetlog i tamnog, koje je 2002. godine prikazano na Retrospektivi u sklopu Berlinala. Eksperimentalnim je filmovima koji su nastali kasnije Kristl utjecao na njemačku novovalnu generaciju filmaša Fassbindera, Herzoga, Schlöndorfa i Wendersa. Na izložbi su predstavljeni i dijelovi Kristlove poezije iz zbirke pjesama Pet bijelih stepenica, koja je tiskana 1961. godine.

Bilo bi ovdje potrebno spomenuti intrigantan likovni postav na dva visoka bijela bloka po dužini cijeloga paviljona koji potpisuje Oleg Hržić, ali i pomalo nespretno postavljenu rasvjetu koja neka djela gotovo potpuno negira, te sivu podlogu na koju se projiciraju Kristlove žive slike. Katalog izložbe s reprodukcijama, tekstom Snježane Pintarić i Glavanovim tekstom te razgovorom s Kristlom objavljenim u »Vjesniku« 1997. te tekstom restauratora Zlatka Bielena oblikovan je u Studiju Bacharach & Krištofić. Ganutljivo je iščitavati želju i poruku koju je potkraj svibnja 2001. Kristl na pravom zagrebačkom odaslao Ivanu Picelju i Marijanu Susovskom. Da je i samo zbog te faks-poruke, jedan od najintrigantnijih hrvatskih umjetnika druge polovice prošloga stoljeća zaslužuje veliku i cjelovitu retrospektivu, jer ova izložba to ipak nije, niti je, čini se, imala namjeru biti. Publika već predugo čeka.

Marko Kružić