Umjesto vijenca na grob

Umiremo u svojim prijateljima. Odavno je poznata ta uzrečica, a njezina istinitost potvrđuje se samo u iznimnim trenucima. Za mene je vijest o smrti Slavka Mihalića upravo takav trenutak

Više od pola stoljeća, od mojih prvih studentskih dana, poznavao sam se i prijateljevao sa Slavkom, bio oduševljeni čitatelj njegove poezije od prve njegove zbirke Komorna muzika (1954), kojom je otvorio, naglo i konačno, svoj pjesnički Put u postojanje, pisao sam u više navrata o njemu kao pjesniku egzistencije koji je značajno obilježio hrvatsku poeziju druge polovice 20. stoljeća i uveo je u red modernog europskog pjesništva, a gotovo dvadesetak posljednjih godina surađivali smo na mnogim zadaćama u Akademiji, napose u redakciji Akademijina časopisa »Forum«.

Malo je pjesnika koji su, kao Mihalić, tako moćno, već u početku, otvarali nove pjesničke svjetove i tako osebujno osvajali nove mogućnosti pjesničkog izraza. Krenuo je od tradicionalizma i nadrealizma, ali je to bila samo kratkotrajna priprema za veliki početak. Kad je spoznao da na njihovu tragu nije izmamio riječ i ton koji bi ugodio njegovu senzibilitetu i autentičnom doživljaju svijeta, radikalno je, gotovo preko noći, raskinuo s njima i odmah, slijedeći samouvjereno i više nego hrabro svoj urođeni i nepogrešivi pjesnički instinkt, krenuo u pjesničku avanturu, na put u nepoznato, da bi s dvanaest pjesama svoje Komorne muzike našao svoju pjesničku žilu kucavicu. Otada su njegovi stihovi, nije pretjerano reći, naš najdojmljiviji poetski znak ovog (našeg) nesretnog, burnog vremena, znak prepoznatljiv, unikatan i neponovljiv. U tome je uvelike sličan A. B. Šimiću: i on je imao svoje, nazovimo ga tako, predrazdoblje, prije nego što je s Preobraženjima (1920) izveo isto tako nagao i jednako epohalan zaokret, kao što ga je Mihalić izveo s Komornom muzikom. Samo što je to Šimićevo predrazdoblje, nazovimo ga razdobljem akumulacije, trajalo gotovo četiri godine (1913–1917), dok je Mihalićevo bilo upola kraće.

I Šimić i Mihalić bili su pjesnici-prevratnici. Šimićeva je poezija kozmičkih dimenzija, to je pobuna protiv postojećega svijeta i poretka stvari u njemu, pobuna protiv svih oblika ustajale, neplodne tradicije na svim područjima i razinama ljudskoga života, dok je Mihalićeva pobuna uvjetovana i određena tragičnim vremenom u kojem je živio zajedno s nama. Njegova je poezija »šiknula iz tmine«, kako bi rekao Ujević, kao otpor svim oblicima totalitarizma i svim manifestacijama totalitarističke svijesti, pobuna protiv neslobode čovjeka, pa i neslobode u ime fikcije o slobodi, slobodi, naime, koja nema pokriće u svagdanjoj životnoj stvarnosti. Ali dok je Šimić, posve u duhu ekspresionističke poetike, vjerovao u proročku moć pjesnika, Mihalić kao eminentno egzistencijalistički pjesnik poručuje čovjeku, već u svojoj prvoj zbirci: »Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju! Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen«. Duboko uronjen u svoje / naše vrijeme, on seizmografski precizno opisuje krivulju ne samo duševnoga raspoloženja svoga naraštaja u našim okvirima nego i moralnog stanja suvremenoga ljudskog društva u cjelini.

Zato je njegova poezija, moglo bi se reći, najdragocjeniji seizmogram ljudske duše našega vremena. Iz dubine njezinih prostora Mihalićeva poezija postavlja mnoštvo izazovnih pitanja, a sva bi se ona mogla izreći parafrazama naslova jedne (već spomenute) njegove pjesme, po kojoj je nazvana i cijela jedna zbirka: postojimo li u nepostojanju ili ne postojimo u postojanju? U tim pitanjima, obdarenima čudesnom mudrošću, krije se osjećaj beznađa, samoće i straha, a to su tri bitne odrednice koje nadahnjuju njegove koncizne, refleksivne, nerijetko metaforične pjesme i česte aforističke stihove. Ali to je beznađe pjesnika koji se ne predaje i samoća čovjeka koji makar i neuspješno brani svoju individualnost, da se ne utopi u amorfnom kolektivizmu. Posebno izdvajam osjećaj straha: to je kafkijanski strah, koji je i meni dao poticaj za istoimenu prozu, pa mi je stoga i najbliži. U Mihalićevoj poeziji ta se tri motiva prožimlju i međusobno dopunjavaju.

Čitate ih, Mihalićeve pjesme, i kao da čujete njega kako ih govori. Čujete mu glas, vibraciju tonova, osjećate užurban, na trenutke rekli biste konfuzan ritam njegovih stihova. Kao u svih izvrsnih, izvornih, autentičnih pjesnika — velikih pjesnika, možemo reći bez straha od pretjerivanja — identifikacija između autora i njegovih stihova ovdje je ostvarena zaista potpuno i bez iznimke.

Jednom sam, davno, govoreći u nekoj prilici o slikarstvu Ivana Lackovića Croate, rekao da ima knjigâ i slikâ bez kojih bi nam život bio siromašniji, a i takvih bez kojih život više ne bismo mogli ni zamisliti. Ima i takvih pjesama, a nekoliko ih je, upravo takvih, napisao i Slavko Mihalić. Svaki će čitatelj i štovatelj njegove poezije, siguran sam, nabrojiti barem desetak njegovih pjesama, koje su zauvijek obogatile njihov život i ispunile njihov svijet.

Zato je ime Slavka Mihalića zlatnim slovima upisano u povijest hrvatske književnosti.

Dubravko Jelčić