TUMAČENJE NEPROTUMAČIVOGA

TUMAČENJE NEPROTUMAČIVOGA

Ljerka Car Matutinović, Hrvatski pjesnici, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006.

Ljerka Car Matutinović dubinski je obilježena književnošću, književnost je objekt njezine žudnje, ljubavi i, zašto ne reći, strasti. To je ona pozitivna strast koja je, kao nadmoćna pokretačka sila, sposobna ispuniti cijeli život. Analogna je ljubavnoj strasti i, doista, autorici je književnost zapravo samo drugo ime za ljubav. Jedino tako možemo objasniti njezin izniman književni vitalitet, koji se već desetljećima očituje u njezinim pjesmama na standardu i čakavici, pripovijetkama, literaturi za djecu, književnim interpretacijama i esejima te književnim prijevodima s talijanskoga jezika.

Zanimljivo je da je Ljerka Car Matutinović u prvim knjigama i krenula od interpretacija tuđe poezije (i to od dvaju pjesnika koji su uvijek egzemplarni za tumačenje moderne hrvatske poezije — Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića), da bi nakon nekoliko desetljeća i mnoštva vlastitih zbirki pjesama ponovno objavila interpretativnu knjigu. Ovaj put riječ je o uistinu ambicioznoj zamisli da se u knjizi, odnosno školskoj antologiji Hrvatski pjesnici sažetim esejiziranim interpretacijama pojedinoga teksta (pro)tumače vrhovi hrvatske poezije u rasponu od Hasanaginice i pjesme Svit se konča do Slamnigove Barbare, dakle, da se čitatelju približe one pjesme koje bismo današnjim rječnikom mogli nazvati uspješnicama u bogatoj povijesti hrvatske poezije.

Pjesme su to koje su istodobno lagane i teške za tumačenje. Kad kažem lagane, ponajprije mislim na to da u njihovu tumačenju samo treba otkriti ono što je hrvatska jezična zajednica već intuitivno prepoznala kao vrhunsku, ali u isti mah i snažno prihvatljivu vrijednost u tim, mahom najpoznatijim, hrvatskim pjesmama. Naša interpretatorica u tom segmentu suvereno tumači »ono što smo već znali, ali nismo mogli izraziti«, ona, dakle, pomaže čitateljskoj intuiciji da se domisli do racionalne razine i objasni si razloge zašto joj se nešto svidjelo.

S druge strane, interpretatorova uloga nije tek uočavanje i formuliranje onoga što se vidi na prvu loptu, nego i sudjelovanje u čitateljskoj realizaciji raznovrsnih značenja koje spomenuti tekstovi već zahvaljujući iznimnoj dojmljivosti potencijalno sadrže. U ovom slučaju interpretator treba sučeliti i nadopuniti intuitivno čitateljsko prepoznavanje s nekolikim ili čak brojnim interpretatorskim perspektivama koje su prethodno dali drugi književni stručnjaci o primjerice Lucićevoj pjesmi Jur ni jedna na svit vila, Mihanovićevoj Horvatskoj domovini, Cesarićevu Povratku ili Pupačićevu Moru. U tom segmentu tumačenje postaje teško jer više nije riječ samo o izravnu pristupu nekoj pjesmi, nego i o svojevrsnoj interpretaciji interpretacija, odnosno, izabiranju dosadašnjih znanja o nekoj pjesmi i uklapanju toga izbora u vlastito, osebujno, ali i prethodnim znanjem utemeljeno, interpretativno viđenje.

Ljerka Car Matutinović tu postupa par excellence pedagoški, ona, naime, u knjizi Hrvatski pjesnici nikad ne smeće s uma određenje te knjige kao školske antologije. Autorica, dakle, sad nije samo interpretator, nego i pedagog; ona istodobno tumači pjesme, ali i podučava čitatelje kako da sami nauče tumačiti neku pjesmu. Rekli bismo da pomaže čitateljskoj intuiciji izrasti do racionalne, a napokon, do neke mjere, i do književnoobrazovane interpretacije. Ljerka Car Matutinović time u velikoj mjeri obnavlja onaj, u današnje vrijeme gotovo posve srušen, most između poezije i njezina potencijalnog čitateljstva, koje se ne bi trebalo svoditi samo na one koji su se poeziji, kreativno ili profesionalno, posve predali.

Autorica nas, nadalje, na jednome mjestu suočava s kritičnom masom vrhunske poetske vrijednosti koja može mnoge zainteresirati i za danas, posebice mlađim ljudima, silno udaljena književna razdoblja kao što su renesansa, barok, pa čak i moderna. Čitatelj je čak na neki način prisiljen uočiti i priznati vrijednost drukčijega, nečega što je gotovo posve različito od današnje dekonstruktivne zbilje i poezije. Antologija o kojoj govorimo zapravo nam pruža iskustvo dijakronijske plovidbe protiv sinkronijske struje, kao nekim vremeplovom pokazuje nam svjetonazorske, tematske, figurativne, kompozicijske i versifikacijske preoblike hrvatske poezije putem onih njezinih tekstova koji su je u kolektivnoj svijesti i konstituirali kao neko poetičko i jezično zajedništvo. Ako se to zajedništvo danas vrlo slabo zapaža, ne znači da ga nema, a Ljerka Car Matutinović primjerice pokazuje da poetska tradicija, dakako u ludističkom zrcalu, itekako proviruje i u Barbari Ivana Slamniga, jednoga od začetnika i pospješitelja postmodernističkoga stanja u hrvatskoj poeziji, za koje još nije izmišljen nikakav općeprihvaćeni izamski nasljednik.

Rekli smo već da naša književnica i interpretatorica vodi čitatelja od intuitivnoga do književnoobrazovanoga uvida u pojedinu pjesmu. No to je tek prag istinskoga razumijevanja poezije. Nakon prepletanja intuicije i znanja zapravo tek slijedi pravo poniranje u višeslojnost vrhunskih poetskih tekstova, pustolovno otkrivanje i onih dubinskih značenjskih i izraznih odjeka koji se na prvi pogled nisu mogli uočiti u pjesmi i u njezinu odnosu prema nekim drugim pjesmama i izvanknjiževnoj stvarnosti. Upravo je to i najvažnija vrijednost tumačenja Ljerke Car Matutinović u knjizi Hrvatski pjesnici — pedagoški voditi čitatelja za ruku i pokazati mu što se sve u nekoj pjesmi može razumjeti, a onda ga jasno suočiti sa spoznajom da je poniranje u poeziju uvijek na rubu znanja i onoga što se dohvaća tek podsviješću. Ljerka Car Matutinović, dakle, na kraju dovodi čitatelja do njegove osobne kreativnosti, koja će se, opskrbljena znanjem i ljubavlju, sama dovinuti do toga da se ponekad u poeziji može čak govoriti i o neizrecivom i tumačiti neprotumačivo.

Davor Šalat