Sudbine malih ljudi

Sudbine malih ljudi

Georgij Paro je, smještajući radnju u realističku scenografiju Aljoše Para s kojom su sretno komunicirali kostimi Marije Žarak i glazba Joška Koludrovića, pomno slijedio senzibilitet teksta i rastvarao sukobe do one razine koja je izazivala novo zanimanje za nastavak radnje

Kad je kazališni majstor Georgij Paro posegnuo za tekstom Ilije Zovka Ženici posvjedočio je svoje osjećanje pojačana zanimanja publike za takva dramska zbivanja u čijem su temelju sudbine malih običnih ljudi u žrvnju povijesnih i gospodarskih zamki svoga kraja. Bio je to repertoarni izbor koji je, s jedne strane, maloj skučenoj pozornici GKM Split omogućio da dvama likovima drame pruži odgovarajuću intimnost i, s druge strane, da im otvori priliku da tu istu pozornicu prošire, uvećaju sve do zalaska gledateljevih misli u onu pustopoljinu naših nerazvijenih krajeva iz kojih ljudi hrle trbuhom za kruhom u veliki svijet, a onda se mukom iskonskoga siromaštva dovijaju kako i na koji način osigurati stranu mirovinu svom rodu i nakon svoje smrti.

Tu je temu već devedesetih posve komedijski obradio Mate Matišić, a sada je literarizira i Ilija Zovko, ali na posve drukčiji način, znatno više dramski. Jedno je u svakom slučaju sigurno: oba su pisca iz istoga kraja, a to upućuje na zaključak da je tema uistinu životna, izvučena iz same psihologije ljudi zajedničkog im podneblja.

Ipak, valja kazati da je Zovkov tekst sve do sama zalaska u spomenutu dramsku temu o prijenosu strane mirovine na dragu osobu, odnosno tijekom duge ekspozicije, vrlo sklon i humorističnom tretiranju situacije u kojoj su se nakon prometne nesreće našla dvojica putnika. Tu Zovko obilato, do komedijskih konzekvenci, razvija prostodušno i vrlo logično reagiranje Jure na Ivine fraze koje daju privid drukčijeg onom što je za njega baš onako kako uistinu jest. Time se Zovko gotovo satirički obračunava s učestalom uporabom jezika u demagoške svrhe.

U drugom dijelu, pošto se u namjeru razvijanja dramske radnje užlijebila spomenuta tema, razvija se napetost koja tehnikom gradacije privodi do scene, označimo je znanim terminima, prepoznavanja i preokreta. Ostalo je rasplet koji zaista može izazvati suzu osjećajna gledatelja.

Georgij Paro je, smještajući radnju u realističku scenografiju Aljoše Para s kojom su sretno komunicirali kostimi Marije Žarak i glazba Joška Koludrovića, pomno slijedio senzibilitet teksta i rastvarao sukobe do one razine koja je izazivala novo zanimanje za nastavak radnje. I sada, dakako, valja kazati i to da su na njegovo nastojanje za oblikovanje čvrste realističke predstave vrlo spremno odgovorili Ilija Zovko kao Jure, vazda glumački upravo uzoran kao dramski lik u svojim komadima, i Filip Radoš, koji je ostvario autentično lice Ive, tipična izdanka ljudske muke u konkretnom vremenu i mjestu njegova dovijanja za osiguranjem kakve–takve egzistencije.

Vlatko Perković