SUBJEKTIVNI DOKUMENTARISTI

In the Face of History – European Photographers in the 20th Century, Barbican Art Gallery, London, 13. listopada 2006 – 28. siječnja 2007; Bound for Glory: America in Color, The Photographers’ Gallery, London, 8. prosinca 2006 – 28. siječnja 2007.

SUBJEKTIVNI DOKUMENTARISTI

Nije čudno da se u velikim središtima poput Londona, gdje se neprekidno smjenjuju deseci fotografskih zbivanja, svako malo javlja potreba za još jednim preispitivanjem povijesti fotografije. Jer, ništa nije iscrpljeno ni dovršeno, interpretacije se ulančavaju, ispisujući joj genski kôd priroda kojega je nedovršenost

Što je fotografija? Nešto što izmiče, pisanje svjetlom, ili tek slika kojoj nedostaje svijet? Kuda vodi naš pogled, možemo li se odlučiti za jedan pristup, jedno čitanje, ili je ta varka oka, kako ju naziva Baudrillard, dio one nestvarne igre vizualnim tehnikama koje pripomažu komadanju realnosti, poigravanju nepokretnošću, tišinom, redukcijom?

Unatoč svim promjenama kojima svjedočimo, zanimanje za fotografiju je stalno, čak sve veće. Njezina zbiljnost potvrđuje se u povijesti, pa nije čudno da se u velikim središtima poput Londona, gdje se neprekidno smjenjuju deseci fotografskih zbivanja, svako malo javlja potreba za još jednim preispitivanjem povijesti fotografije. Jer, ništa nije iscrpljeno ni dovršeno, interpretacije se ulančavaju, ispisujući joj genski kôd priroda kojega je nedovršenost.

Izložba In the Face of History — European Photographers in the 20th Century propituje povijesne pozicije europske fotografije. Bez obzira bila riječ o portretima, krajolicima, mrtvim prirodama ili uličnim scenama, diskurs subjektivne dokumentarnosti zaokupio je pozornost stručnjaka, koji ga nastoje predstaviti radovima što svjedoče o bliskosti između fotografa i njegova/njezina subjekta.

Četiri izložbena poglavlja: Na rubu (1900–1939), Drugi svjetski rat (1939–1945), Istok i Zapad: Hladni rat (1945–1989) i Kraj povijesti (1989–2005) tematski su okviri unutar kojih se razmatra djelovanje 22 autora čiji radovi stvaraju prepoznatljiv uzorak — preciznije kartu europskog života i iskustva. Kustosi izložbe Kate Bush i Mark Sladen ističu kako je riječ o fotografima poznatima po dokumentarnom stilu i realističnom pristupu, neopterećenima političkim ili društvenim programima. Snaga proizlazi iz osobitosti njihova fotografskog umijeća i iskustva, odnosno sposobnosti da svijet ne promatraju fizički ili emocionalno udaljeni, nego se temi približavaju djelujući poput promatrača sudionika događaja i tuđih iskustava. Iako su neki od radova snimljeni za potrebe pojedinih časopisa i agencija, ne doživljavamo ih kao radne zadatke ni kao distancirane snimke nastale u svrhu ilustriranja prethodno ustanovljenih stajališta.

Između dekadentnoga međuratnog Pariza, flower-power Amsterdama šezdesetih sve do bezumna siromaštva devedesetih zatečena na ukrajinskim ulicama, snimci pokazuju u kolikoj su mjeri autori zaokupljeni svijetom koji prikazuju. Među njima su, kako za britansku publiku tako i za sve druge, osobito zanimljivi oni autori koje inače ne zatječemo na ovakvim pregledima. Riječ je o fotografima iz istočnoeuropskih zemalja, koji postupno počinju sudjelovati u sveobuhvatnijim pregledima stoljeća što je za nama, no među kojima, nažalost, nema nijednog iz Hrvatske. Važna je i povezanost izabranih autora s prostorom i vremenom u kojem su djelovali, što je berlinski fotograf Michael Schmidt jednostavno sažeo riječima »Snimati bih mogao posvuda — ali ne znam zašto bih.«

Eugčne Atget, André Kertész, S. I. Witkiewicz i Brassaď autori su s ruba konflikta i političkih puknuća u doba Prvoga svjetskog rata, koji stoje na pragu modernoga svijeta. Svaki na svoj način najavljuje važne aspekte fotografije koji će se razviti tijekom 20. stoljeća. Osobito je zanimljiv Witkiewicz, avangardni umjetnik stasao u doba raspada Austro-Ugarske Carevine, ratnih događanja i rađanja novog industrijaliziranog svijeta. Njegovi pomaknuti, uznemirujući portreti suvremenika svjedoče o ugroženoj poziciji pojedinca u doba egzistencijalne napetosti. Kertészove fotografije manje su poznati prizori, snimljeni dok je još boravio u Mađarskoj. Riječ je o duhovitim autoportretima — ranim primjerima u kojima je autor istodobno subjekt svoga rada.

Drugi svjetski rat potaknuo je mnoge društvene, političke i povijesne promjene, koje su nam posredovali fotografi unatoč svojim ugroženim pozicijama. Poljak Henryk Ross jedan je od 880 preživjelih iz lodzkog geta, u kojem je bilo zatočeno 164.000 Židova: kamioni za transport u logore, pokušaji bijega iz bolnice i spašavanje Tore iz srušene sinagoge snimljeni su tajno, iz ruke, slično kao i fotografije Emmy Andriesse, koja je zabilježila nezapamćenu glad u Nizozemskoj 1944.

Nakon rata, polagane društvene i kulturne promjene bilježili su fotografi koji su djelovali izvan glavne struje, poput Christera Strömholma, koji je živio i snimao svijet transseksualaca u Parizu pedesetih. Drastični su prikazi Andersa Petersena snimljeni u hamburškom kafiću gdje su se okupljali ovisnici i prostitutke, vrlo slični konceptualno-dokumentarnim snimcima Borisa Mikhailova iz serije Brown.

Kraj povijesti nismo dočekali, iako se pad Berlinskoga zida smatra činom koji je metaforički odredio kraj jednoga razdoblja kakvo smo znali i živjeli. Nakon njega sve je neizvjesno. Posljednje poglavlje izložbe ilustrira, uz ostale, rad Jitke Hanzalove, Čehinje koja se nakon dugogodišnjeg egzila vratila u domovinu snimajući promjene na koje je naišla. Suočen s osobnom poviješću nestanka, Seiichi Furuya fotografski arhiv svoga braka pretvara u umjetničku izjavu koja se doživljava višeznačno, poput mikrosvemira nastala implozijom neostvarenih emocija.

Bound for Glory: America in Color putujuća je izložba priređena u znamenitoj londonskoj The Photographers’ Gallery, na kojoj su prikazane uglavnom nepoznate fotografije u boji snimljene na zahtjev američke Farm Security Administration/ Office of War Information (FSA/OWI). Američko Doba depresije do danas je uglavnom posredovano crno-bijelim fotografijama, a protagonisti — redom loše odjeveni, neishranjeni i smješteni u neprikladnim nastambama — predstavljaju trećinu tadašnje nacije. Franklin D. Roosevelt želio je drugima pokazati njihove životne uvjete, pa je osmišljena osmogodišnja akcija snimanja u suradnji s ekonomistima i raznim istraživačima. Rezultat je album dojmljivih radova koji su izravno progovorili o bijedi stotina tisuća ljudi, o čijoj se sudbini počelo s više pozornosti odlučivati u Kongresu te govoriti u javnosti. Legendarne snimke poput Majke-lutalice Dorothee Lange individualizirani su portreti bijednika, od kojih mnogi nisu dočekali ekonomski oporavak i pojavu industrijskog rasta. Sedamdeset digitalnih otisaka izrađenih prema negativima nastalima između 1939. i 1943. Jacka Delanoa, Russella Leeja, Marion Post Wolcott, Walkera Evansa i Langeove nastali su na temelju njihove uporabe filmova u boji, iako im je bliža estetika crno-bijelih fotografija. Izrazito dokumentarnoga karaktera, fotografije svjedoče o pokušajima uporabe filma u boji, čiji su rijetki primjerci sačuvani u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. One su prekretnica u povijesnoj podjeli vizualnoga predstavljanja monokromnoga predmodernog svijeta i sjajnih boja sadašnjice, pridonoseći mijenjanju načina gledanja i razmišljanja o prošlosti.

Sandra Križić Roban