S dubokim naklonom

S dubokim naklonom

Vrhunac koncerta Zagrebačke filharmonije bio je briozno donesena Istarska suita Natka Devčića. Skrojena kao po mjeri Šutejeva temperamenta i osjećaja za suprotnost u arhitekturi s plesnim i ritmičkim složencem od glazbe (i) (neo)nacionalnoga znakovlja, Devčićeva doživljajna slika arhaičnih (sekundnih) intervala i stilizirana tanca uza sopile i zurle, u orkestru je Zagrebačke filharmonije pronašla spremne tumače

Bio je to, vrijedni su kroničari zagrebačkoga kulturnoga života zabilježili, dvadeset i treći koncert u nizu spomena na možda i najveće ime što ga je tijekom 20. stoljeća hrvatska dirigentska reprodukcija imala i kojim je po svim relevantnim leksikonima nezaobilazno zadužila i probranu svjetsku glazbenu elitu. I tako se prije sama početka crvenooktavne predbrojke u Lisinskom (27. siječnja) tomu velikome gospodinu, magu dirigentskoga štapića, kako su mnogi kitili umijeće, umjetnost i ljudski lik Lovre pl. Matačića, s dubokim naklonom ispred impozantne slike povrh osvjetljenih orguljskih svirala obratio i Vjekoslav Šutej, sadašnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije u vjerujem iskrenoj nakani da na svoj način što vjernije ozvuči glas o Matačićevim legendarnim interpretacijama Devčićeve Istarske suite i posebno Glagoljske mise Leoša Janačeka u još živu sjećanju na maestrove, primjerice talijanske i njemačke, izvedbe uz rimski ansambl St. Cecilia, odnosno Berlinsku filharmoniju iz ranih sedamdesetih prošloga stoljeća.

I baš se na Janačekovoj specifičnoj boji ispjevane deklamacije staroslavenske riječi što će 1928, za praizvedbe u Brnu, zatvoriti trolist realizma u glazbi s predvodnicom Dargomižskoga i Musorgskoga, i posljednji In memoriam Lovro pl. Matačić poskliznuo po opasnoj nedosljednosti u provedbi artikulacije cjeline djela s izdvojenim, minutažno malim, ali važnim istupima pojedinih vokalnih solista i orkestralnih grupa. Za najzaposleniji, valentinski dvojac: sopranisticu Valentinu Fijačko i iznad svega za češkoga tenora Valentina Prolata, premalo je, čini se, bilo i pokusa i koncentracije i volje da se unutar zadana vremena barem pokuša svladati, a onda i zavoljeti, slog glazbe neverdijanske privlačnosti, ali jednako majstorski zamišljene strukture, oblikovane na, reći će sam autor, »temelju morala koji uzima Boga za svjedoka«. Iako zimski odmorene, i filharmonijske se violine, spomenuo sam to i u prošlome tekstu, još traže, te umjesto precizno izbrušena nastupa, za Uvod, Slavu, Vjeruju i završnu Intradu kao ključne (instrumentalne) postaje cijele Mise, nude flah ton klimave ugođenosti. Statirajući alt Martine Gojčeta Silić te jednaki bas Ivice Šarića uglavnom su prekrivali združeni zborovi Kovačić i HRT–a u primjernoj kulturi zapjeva i slabijoj razumljivosti teksta. Ujednačenije su zvučali i istupi puhača s trubljama u zaglavlju Uvoda i Intrade (svaka sličnost s motivom Janačekove Sinfoniette nije slučajna!), a dramatski sveprisutnu orguljsku dionicu na putovanju prema solu Postludija kao sjecištu i komentaru svih dotadašnjih, gusto priljubljenih, orkestralno–vokalnih permutacija, svirao je Mario Penzar.

I tako se umjesto na kraju očekivan vrhunac koncerta zatekao već na njegovu početku, s briozno donesenom Istarskom suitom Natka Devčića. Skrojena kao po mjeri Šutejeva temperamenta i osjećaja za suprotnost u arhitekturi s plesnim i ritmičkim složencem od glazbe (i) (neo)nacionalna znakovlja, Devčićeva doživljajna slika arhaičnih (sekundnih) intervala i stilizirana tanca uza sopile i zurle, i u orkestru je Zagrebačke filharmonije pronašla sada mnogo spremnije tumače, na podiju čak i fizički drukčije raspoređene s lijevom pozicijom rogova te desnom za bujnu sekciju udaraljki. Osobito se to odnosi na odjeljke klarineta, bas–klarineta, fagota, rogova i piccola, kao nositelje istarski prepoznatljive vitice s podneblja Predigre, Poskočnice, Uspavanke i Finala.

Stiješnjena između djelića od gromadne tvorbe Matačićevih dirigentskih hitova, izvedba Poulencova Koncerta za orgulje, gudače i timpane u g–molu, pak, po naravi je konvencije pripala gostujućemu solistu, dugokosom Robertu Scarpi Meylouganu. Ne izdvajajući se robusno pomaknutom interpretacijom, talijanski je mladac s popudbinom najviših ocjena na mletačkome studiju orgulja, čembala, skladanja i liturgijskoga korala, korektno i uredno, ali i nekako bez samo svojega mirisa i okusa, protutnjao tim i reskim i meditativnim nakupinama u jednome stavku sa sedam ulančanih epizoda. I možda je i zato po isteku izvedbe, uz Meylougana, maestro Šutej publici predstavio i pojedine članove orkestra na čelu s timpanisticom Emom Krešić, ukazujući tako i na važnost kolektivne potpore pri kreaciji Poulencova netipična koncertnoga (orguljskoga) djela.

Uglavnom sve ima, a malo daje – jedna je od mogućih jezičnih doskočica i složenica što gotovo u sridu pogađa način muziciranja grčkoga violinista, poput svih ostalih i njegov će umjetnički životopis naglasiti, zavidne međunarodne reputacije, Leonidasa Kavakosa. Nekako proračunato i ciljano mudro u ispisivanju razvitka sonatnog oblika od klasike do zrele romantike, djelovalo je stoga Kavakosovo premijerno zagrebačko predstavljanje u ciklusu Lisinski subotom (3. veljače), gdje će od početne suzdržanosti agogike i dinamike s prevlasti jedva čujna piana u Beethovenovoj Šestoj sonati, op. 30, br. 1, do zaključnoga soka iz Brahmsove Treće sonate u d–molu, u sjećanju prije svega ostati scenski jednako režirana, uvijek ista gesta s visoko zamahnutim gudalom iznad desnoga ramena! Drugo je pitanje da li iza tako zamišljena i posložena nastupa stoji pokriće s interpretativnim originalom u prvome planu, što bi onda i svijet betovnovskih mijena lijepo utopilo u nadolazeću mladodramsku, odnosno do kraja oblikovanu romantiku?! Sudeći po tonu opće i kadšto pravilno jednoobrazne profiliranosti dobro ugođena zanata s malim, ali ipak zapaženim propuhom u štrikanju hitra, ritmički punktirano naglašavajućega sitnog veza za posljednji stavak Schumannove Prve sonate u a–molu, Leonidas Kavakos baštinik je standarda bez pamtljivih, a primamljivih pomaka. Na tom ga je putu sigurnosti s utočištem vrla Stradivarijeva glazbala, akademski čisto i ne osobito motivirano, slijedio i glasovir Talijana Enrica Pacea, a trojedno sonatno kraljevstvo s razlikama što se ljube, za zahtjevnije je uho i ne svojom krivicom, neprivlačno listalo stranice već prepoznate, dakle otkrivene glazbene povijesti.