Rastvarajući sebe

Rastvarajući sebe

Mehanizmom neprekidna variranja oznaka kojima se izvođačice poigravaju, a nikada ne identificiraju, tijela djeluju poput predmeta, poput prazne materije, objekata bez vlastite moći

S novom predstavom Stvarajući Eve autorski kolektiv OOUR nastavlja radikalizaciju svog područja interesa. Jezgra OOUR-a, Selma Banich i Sandra Banić, u ovom radu nadopunjena je redateljem Oliverom Frljićem, koji zajedno s njima potpisuje koncept i koreografiju, a zaslužan je i za dramaturgiju.

Stvarajući Eve u formi je vrlo pregledna predstava. Dvije izvođačice ulaze i izlaze iz jasno postavljenih situacija. Preciznom strategijom ponavljanja jednostavnih radnji, izvedenih u polaganu tempu i uz minimalne promjene, autori u potpunosti mijenjaju percepciju i moguće asocijacije igranih situacija. U središtu pozornosti Stvarajući Eve nije pokret, nego tijelo, i to od svake živosti i zaigranosti odvojeno tijelo. Ta tijela, kostimom (uniformne crne hlače i bijele majice dugih rukava, sa crnim vunenim kapama na glavama), radnjama, načinom izvedbe i zvučnim okolišem (Adam Semijalec) potpuno su lišena osobnosti. Mehanizmom neprekidna variranja oznaka kojima se izvođačice poigravaju, a nikada ne identificiraju, tijela djeluju poput predmeta, poput prazne materije, objekata bez vlastite moći.

Serija slika koje čine predstavu započinje hrvanjem izvođačica. Nasilje nije ničim uzrokovano, niti ikamo vodi te je jednostavno izloženo gledanju. U jednom se trenutku prekida i one izlaze s prostora izvedbe. Početna slika uvodi u mučnu atmosferu praznine, koju predstava sustavno održava do sama kraja. U sljedećoj situaciji izvođačice potpuno mirno stoje i tek sitnim promjenama u slici — neuspješno našminkanim ustima ili držanjem mikrofona u ruci, poput lutki — manekena u izlogu, mijenjaju asocijaciju, naznačuju mogući identitet, ulogu ili izvedbu. No svaka je ta mogućnost u Stvarajući Eve u potpunosti devalvirana, osujećena i prezrena.

Sljedeća je i vrlo dojmljiva scena u kojoj Selma Banich izvodi tri varijacije jednostavna slijeda pokreta, otkrivena tijela, a nevidljiva lica. U prvoj je odjevena neutralno, potpuno androgena tijela. U drugoj varijaciji umeće rolu zavoja u gaće simulirajući penis. Treću varijaciju izvodi gola torza. Jednostavne kostimske varijacije u ovom slučaju mijenjaju spolne oznake tijela i tako uznemiruju tabuizirano područje fiksnoga spolnog identiteta. Polagano vrijeme izvedbe, ponavljanje i mijenjanje slike nužno proizvode promjenu percepcije gledatelja i dopuštaju mu pregovaranje s viđenim. Najdrastičnije djeluje scena u kojoj su izvođačice u poziciji koja asocira na pornopozu, u kojoj jedna potpuno pasivno gleda u publiku, a druga sustavno jede pokladnicu s poda. Tu dramatičnu poziciju rastvaraju u potpuno apstraktnu formu, jednostavnom promjenom prostornog odnosa i svjetlom, i potpuno je čiste svake moguće asocijacije.

U posljednoj sceni predstave, nakon što je suizvođačica napustila scenu, Sandra Banić, gola torza, pokušava zauzeti poziciju Kipa slobode (umjesto baklje u ruci drži mikrofon), no nikako da se smjesti, da se fiksira u poziciji. I kao velika završnica, njezino tijelo nestaje u gustu oblaku zelenoga dima, koji potpuno zagušuje kako prostor izvedbe, tako i publiku. Za atmosferu praznine, te poigravanje kič-estetikom i pornografijom koju predstava komunicira, zaslužan je i sustavno odsutan, od publike okrenut pogled izvođačica. Isto tako, pop-glazba, koja se povremeno pojavljuje, kao i zvučna snimka utakmice, djeluje kao strategija dodatnoga pražnjenja ili besmislena stvaranja ugođaja, ambalaža nepotrebna proizvoda.

Iako precizno izgrađena i dosljedno izvedena, na tu sliku teško je pristati. S jedne strane izvođačice kao da uživaju u vlastitoj samodestrukciji, a nijednim puknućem ne otvaraju izlaz iz te praznine. Štoviše, čak je magla kojom nas preko naše volje prekrivaju obojena u plastično zeleno i na kraju dokida svaku mogućnost komunikacije. Pitanje — kako dalje iz zelene magle?

Iva Nerina Sibila